Božja prisutnost

UVOD

Sv. Terezija je bila tek dijete kad je odlučila sa svojim bratom Rodrigom otići u zemlju Maura, u nadi da će im tamo odsjeći glavu i da će postati sveti mučenici. Na sreću ujak ih je vratio kući i kad su ih roditelji pitali zašto su to napravili, Terezija je odgovorila: “Išla sam jer želim vidjeti Boga, a da bi Njega vidjeli moramo umrijeti.”

Terezija nije posustajala u svojoj operaciji, pa su ona i brat glumili pustinjake i gradili male pustinjačke kućice koje su im se uvijek iznova rušile. Tražila je druge načine kako susresti Boga i otišla je u samostan karmelićanki, gdje je kasnije otkrila da je Bog otajstveno prisutan u njenoj duši

Već ovdje vidimo Terezijinu odlučnu odlučnost, a to je i za nas važno na početku duhovnoga puta – potrage za Bogom. Već na početku važno je donijeti čvrstu odluku ne posustati na putu, što god da se dogodi.

Vidimo i to da ne moramo nigdje ići da bi susreli Boga, niti trebamo umrijeti, jer je Bog uvijek prisutan u našoj duši. O tome ćemo ovdje promišljati.

Ove Terezijine riječi možemo usporediti s pitanjem mladog Tome Akvinskog, koje je neumorno postavljao monasima Monte Cassina: “Što je Bog?”  Kao i Terezija, on teži prema Bogu, no ide drugim putem do tog cilja, te kroz studij, u svjetlu vjere i razuma postaje prvak dogmatske teologije.  Terezija želi vidjeti Boga, posjedovati Ga svim svojim moćima, sjediniti se s Njim. Zato nam je ona vodič na duhovnom putu prema preobražavajućem sjedinjenju.

Bog je prisutan u duši (ovo je temeljna istina)

Zamak duše – Bog je u sedmoj odaji, centar I život duše, sunce koje obasjava, grije da bi svojom toplinom pomoglo da se razviju plodovi dobrih djela. Bez njega duša gubi svoju ljepotu.

Božja prisutnost u zamku nije samo simbolična, ni proizvod mašte, nego je stvarna. Ovo je temeljna činjenica Terezijine duhovnosti. No, njoj nisu bila dovoljna samo njena mistična iskustva, nego je tražila potvrdu u vjerskom nauku i teologiji: Dogodilo mi se da sam se u početku našla u neznanju, jer nisam znala da se Bog nalazi u svakom stvorenju, a kako mi se činilo da je tako nazočan, opet mi se činilo nemogućim. Ne vjerovati i dalje da se nalazio tamo, nisam mogla, jer mi se činilo kako sam gotovo posve jasno bila shvatila da je tamo njegova prisutnost. Oni koji nisu bili učeni govorili su mi da se nalazi samo putem milosti. Ja to nisam mogla vjerovati jer mi se činilo, kako kažem, da je prisutan, te sam se tako mučila. Jedan veliki znalac iz reda slavnoga svetog Dominika izbavio me je od ove sumnje jer mi je rekao da je prisutan te da se združuje s nama, što me je jako utješilo.” MŽ 18, 15 

Riječ ”otajstvo” dolazi od starog slavenskog glagola ”otajivati se”, a znači: biti prikriven, biti tajanstven. Tajanstven je npr. šaptač u kazalištu koga se ne vidi, ali čiji glas čuju glumci na bini. Tako ”otajstvo” predstavlja nešto što je stvarno, ali je prikriveno ili je prisutno samo u znaku. 

Božja sveprisutnost

  • Čisti duhovi – prisutni ondje gdje djeluju, npr. naši anđeli čuvari.
  • Bog koji je stvorio sve stvari stalno je prisutan u njima jer ih on održava u postojanju. Kada to ne bih činio, to biće bi prestalo postojati.
  • “U njemu je sve stvoreno” kaže Pavao (Kol 1,17)
  • Bog je, dakle, sveprisutan. No, ta prisutnost nije ista kod neživih bića i živih.
  • Čovjek je stvoren na sliku Božju. Bog ga održava na životu, ali podržava u njemu i nadnaravni život u milosti. On nas dakle uzdržava, ne kao što majka uzdržava i nosi dijete u naručju, nego još više – On nas prožima i potpuno obuhvaća.
  • Nema ni jedna jedine molekule u našem biću gdje On nije prisutan.
  • Nema ni jednog pokreta koji bi bio izvan Njega. On nas okružuje i prožima naše biće više nego sama duša.
  • Bog je duša naše duše, život našeg života, istinska stvarnost u kojoj živimo: “U njemu živimo, mičemo se i jesmo.” Dj 17, 28

“Pa prisjetite se kako sveti Augustin kaže da Ga je tražio na mnogo mjesta i da Ga je našao u sebi samome. Mislite li da je malo važno za rastresenu dušu spoznati ovu istinu i uvidjeti da joj nije potrebno ići na nebo zato da razgovara sa svojim Vječnim Ocem i da se naslađuje s Njime, ili pak da joj je potrebno govoriti glasno? Koliko god nečujno govorila, tako je blizu da će nas čuti. A ni krila joj nisu potrebna zato da Ga ide tražiti, već treba samo povući se u samoću i gledati Ga u sebi i ne iznenaditi se tako dobrom gostu, nego s velikom poniznošću razgovarati s Njime kao s ocem, moliti Ga kao oca, iznositi Mu svoje nevolje, tražiti od Njega pomoć za njih, shvaćajući da nije dostojna biti Njegova kći.” PKS 28, 2 

“Bog nije prisutan statično i pasivno, nije neki nemoćni promatrač, puki očevidac kako ljudi zloupotrebljavaju svoju slobodu i mrse njegove planove. Bilo bi besmisleno predati se tako nemoćnom Bogu. Bog je ljubav na djelu. Sve što se događa i sve što ljudi čine integrirano je u njegovu sveobuhvatnu aktivnost. Mi u njoj plivamo. 
Ne postoji nijedan trenutak kad se Bog ne objavljuje. Čini se kao da se većina toga u našem životu događa slučajno. Od vremena do vremena Bog pokazuje svoju prisutnost vrlo jasno, ponekad vidimo tu crvenu nit i tada Bogu zahvaljujemo. Ali on je uvijek s nama, sve govori o njemu. Postoji stalan kontinuitet Božjeg djelovanja. “Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov.” (Ps 121,4)”  (Wilfrid Stinissen, “Moj život u tvojim rukama”)

Objektivna prisutnost (objektivna jer Boga prihvaćamo kao objekt našeg shvaćanja i ljubavi)

Za razliku od prvog načina Božje prisutnosti u čovjeku, kod ove druge prisutnosti Bog postaje Onaj kome se sada čovjek obraća. Po prvoj prisutnosti Bog je samo stvoritelj i stranac, no Bog ne želi ostati na tome –  zato ulijeva u dušu svoje milosti i darove po kojima čovjek može ostvariti susret s Njim, da ga upozna onako kako On poznaje samoga sebe, da ga voli onako kako On voli, da ga prigrli kao dobrog Oca. Time se ostvaruje prijateljska i sinovska povezanost s Bogom.

Makar trajala samo trenutak, ta pomisao da imam u sebi društvo, od velike je koristi. Konačno, navikavati se uživati u tome da nije potrebno biti glasan, da bi se razgovaralo s Njime, jer Njegovo Veličanstvo će dati osjetiti kada je tu. 
sv. Terezija Avilska 

Bog se po ovoj prisutnosti daruje čovjeku kao prijatelj i Otac.

Po svojoj sveprisutnosti, Bog otkriva svoju prisutnost preko svojih djela. No, duši koja je milošću postala njegovo dijete on otkriva samoga sebe, skriveni život Presvetog Trojstva, i želi da duša bude dio toga božanskog života.

U duši pravednika ove dvije prisutnosti se upotpunjuju. 

Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.” 1Kor 3,16

Božja prisutnost u duši i njeno posvećenje, se osobito tiču Duha Svetoga koji je Ljubav u grudima Presvetoga Trojstva, a svi darovi Božji dolaze čovjeku kroz ljubav.

“Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” Iv 14, 23

Potrebna je velika vjernost u vježbanju ove prisutnosti i vjernost nutarnjem pogledu Božjem u nama, što uvijek valja provoditi blago, ponizno i s ljubavlju… Osobito je važno voditi brigu da ovaj nutarnji pogled, barem na trenutak, nekako prethodi Vašim vanjskim aktivnostima, da ih često prati i da ih dovršava. Jer potrebno je mnogo vremena i napora za stjecanje ove načina postupanja, pa se stoga ne treba obeshrabriti kada vam ne uspijeva. Jer navika se stvara samo s  trudom; međutim, kad bude stvorena, sve će se raditi sa zadovoljstvom.

br. Lovro od Uskrsnuća

Gdje se nalazi ova objektivna Božja prisutnosti? Gdje možemo potražiti toga Boga kojega želimo ljubiti i s Njim prijateljevati? 

– U središtu duše

Bog je u najdubljem središtu duše: “Ne smijete te odaje zamis­liti jednu za drugom, kao u nizu, nego uprite pogled u središte, a to je prostorija ili palača u kojoj je kralj” ZD 1, 1, 8

No, zar nismo rekli da se Bog nalazi svugdje, da prožima čitavo čovjekovo biće? Da li je onda ovo smještanje Boga u središte duše samo fikcija ili imaginacija, da bi se tako pojasnilo i prikazalo kretanje duše prema Bogu?

Zasigurno ne, a to znamo iz samog iskustva sv. Terezije i tolikih drugih mistika. O ovoj Božjoj skrivenosti unutar duše Terezija tumači kada govori o molitvi mira: “U ovo pojilo voda dolazi iz samog izvorišta, koje je Bog, i kako Njegovo Veli­čanstvo hoće, kad se udostoji udijeliti kakvu vrhunaravnu milost, teče u velikom miru, smirenosti i milini iz najdublje nutrine nas samih, a ne znam ni kamo ni kako, niti se ono zadovoljstvo i naslada osjeća kao ova ovdašnja u srcu – hoću reći, u nji­hovu početku, jer kasnije ispunja sve – prelijeva se ova voda po svim odajama i moćima dok ne dopre do tijela; zbog toga sam rekla da započinje u Bogu…  ZD 2,2,4

 i ne čini mi se da se radi o stvari – kako kažem – čije je izvorište u srcu, već na drugom mjestu, u nečem još dubljem. Mislim da to mora biti središte duše, kako sam kasnije shvatila i reći ću na kraju… ZD 2,2,5

U mističnom sjedinjenju u Petim odajama, prema sv. Tereziji, sviđa se “Njegovom Veličanstvu da nas postavi točno u središte naše duše” gdje je  Njegovo Veličanstvo tako združeno i sjedinjeno s biti duše da se nečastivi neće usuditi doći, a čak ne smije ni spoznati ovu tajnu. A to je i jasno: kad kažu da ne razu­mije našu misao, još će manje razumjeti tako tajnu stvar gdje se Gospodin ne pouz­daje čak ni u naš razum” ZD 5,1,5

“Bog udomljuje sam sebe u nutrini one duše tako da pri ponov­nom dolasku k sebi ne može posumnjati da je bila u Bogu i Bog u njoj.” ZD 5,1,9

Dakle, iako Bog djeluje u cijelom našem biću, kao onaj koji upravlja cijelim prirodnim poretkom, On može uliti svoju milost u jedan dio duše koji je najviše duhovan, i koji je najviše sposoban sudjelovati u Njegovom božanstvu. U tim dubokim područjima duše, u središtu zamka, duša će moći iskusiti aktivnu Božju prisutnost; prema tim područjima će ga ići tražiti da bi se na koncu s Njim sjedinila.

… ostavljam vam svoju vjeru u Božju nazočnost, Boga samu Ljubav koji boravi u našim dušama. To vam povjeravam: ta prisnost s Njim ‘iznutra’ koji je bio lijepo sunce što je obasjavalo moj život, čineći ga već ovdje predvorjem Neba; to je ono što me danas podržava u patnji. Ne bojim se svoje slabosti, ona mi daje pouzdanje, jer Jaki je u meni, a njegova je snaga svemoćna: ona čini, veli Apostol, i više od onoga čemu bi se mogli nadati!   sv. Elizabeta od Trojstva

Duhovni život je progresivno pounutarnjenje. 

Jednom kad otkrijemo Boga u dubini naše duše, svo naše nastojanje će biti da dođemo do Njega. Duša mora krenuti na put u svoje vlastite dubine. To mora biti progresivno pounutarnjenje, jer se na duhovnom putu treba stalno kretati prema naprijed, nema stajanja na mjestu – jer tada nazadujemo.

Napredovanje se događa kroz odaje zamka. Svaka odaja ima mnogo soba, koje kriju različite opasnosti na putu. Bog se nalazi u zadnjoj – sedmoj odaji, kao Ljubav koja privlači i koja nam se želi darovati. 

On je skriven, ali želi da Ga pronađemo. Terezija ga opisuje kao sunce koje rasvjetljava odaje, i kao nepresušni izvor vode koja stalno teče i napaja. 

Njegova ljubav je stalno aktivna u duši u kojoj prebiva.

“Božja ste njiva” 1Kor 3,9 

Njegov smo vinograd, a on je vinogradar.

On je Onaj koji nas posvećuje i koji želi vladati u nama, a milost je njegovo oruđe.

Ova Božja prisutnost, na početku malo naporna, ako se vrši s vjernošću, potajno proizvodi u duši čudesne učinke privlačeći u dušu obilje Gospodnje milosti, te ju neopazice dovodi do tog jednostavnog pogleda, do te ljubeće svijesti o posvemašnjoj Božjoj prisutnosti, koja je najsvetiji, najsigurniji i najlakši te najučinkovitiji način molitve. Po Božjoj prisutnosti i ovom nutarnjem pogledu, duša se veoma zbližava s Bogom, do te mjere da provodi gotovo sav svoj život u trajnim činima ljubavi, klanjanja, kajanja, pouzdanja, zahvaljivanja, žrtve, prošnje, i svih najodličnijih krjeposti. Ponekad to može postati samo jedan čin koji nikad ne prestaje, jer se duša uvijek nalazi u neprestanom vježbanju ove Božje prisutnosti.

br. Lovro od Uskrsnuća

Milost koja je izlivena u dušu je iste naravi kao i Bog: život, ljubav, želi se dati kao i On, želi nas osvojiti kao i On. No imaju dvije razlike: ljubav, u Bogu, rađa i daje; a nadnaravna ljubav u duši je rođena i teži prema svome izvoru. Prva je očinska a druga sinovska.

Druga razlika je da je Božja ljubav vječna i nepromjenjiva, dok je milost kao sjeme gorušice koje ima različite razvojne faze, dok ne uzraste do punine uzrasta u slavi.

“Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. …kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.” Mt 13, 32-33

Milost će u ljudskoj naravi, koja je živi organizam, preko kreposti i darova Duha Svetoga malo po malo izvršiti svoju zadaću preobražavanja i osvajanja duše. No, naravno, surađujući s moćima i pokretima same naravi. Ona osvaja, prodire i počinje dominirati ljudskim sposobnostima, oslobađajući ih od egoizma i svojevoljnosti (neposlušnosti).

Kako napredujemo na putu prema središtu zamka tako i Bog pomalo osvaja zamak i rasvjetljuje ga i čisti. On postaje vladar zamka. Pokreti duše postaju sve više nutarnji i duhovni. 

Napredovanje duše kroz odaje, onako kako je to opisala sv. Terezija, da bi se sjedinila s Bogom u sedmoj odaji gdje On prebiva, je više nego simbol; ono je vrlo precizno i bogato značenjem.

Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Rim 8, 14

Postoji toliko mnogo bjegova u našem nastojanju oko “duhovnog života”. Bijeg od konkretne i naizgled banalne stvarnosti, a ispunjene Božjom prisutnošću. Bijeg u umjetni život koji odgovara našim zamislima o pobožnosti i svetosti, ali ne sadržava Boga i nije njime ispunjen. Dokle god sami želimo određivati gdje ćemo naći i susresti Boga, ne trebamo strepiti da ćemo ga susresti. Susrećemo samo sebe, retuširano izdanje sebe samih.
WilfridStinissen, “Moj život u tvojim rukama”

Preobražavajuće sjedinjenje: cilj terezijanske duhovnosti

“Recimo da je sjedinjenje poput dviju voštanih svijeća koje bi do te mjere bile sastavljene da pla­men bude jedan, ili pak da i stijenj i plamen i vosak budu sve skupa jedno; no kasnije se posve može odvojiti jednu svijeću od druge, i ostaju dvije svijeće, ili pak stijenj od voska. Ovdje pak je kao da voda pada s neba u rijeku ili zdenac, gdje sve postaje voda, tako da se neće moći razabrati niti razlučiti koja je riječna voda, a koja je pala s neba, ili kad se mali potočić ulijeva u more, neće biti načina da se razdvoje, ili pak kao da su u jednoj sobi dva prozora kroz koje ulazi puno svjetla, premda ulazi odvo­jeno, sve se stapa u jedno svjetlo.” ZD 7,2,4

U jednom pismu Terezija opisuje sjedinjenje sa spužvom koja je natopljena u vodu. Tada je, kaže, osjetila veliku radost i prisutnost Presvete Trojice u svojoj duši.

To sjedinjenje ovdje na zemlji nije vidljivo samo po sebi, nego se vidi u djelima onoga tko je sjedinjen s Bogom.

“Želim samo ono što On želi; volim ono što On voli!”, piše sv. Mala Terezija “Savršenost se sastoji u tome da se izvršava Njegova volja.” (Pismo Celini 6.7.1893.)

Sv. Terezija Avilska kaže: “ tolika je želja koja ostaje u tim dušama da se vrši volja Božja u njima da sve što Njegovo Veličanstvo čini smatraju dobrim; ako bude htio da trpi, neka je sa srećom; ako ne, ne ubija se kako je običavala. ZD 7,3,4

“Znate li što znači uistinu biti duhovan? Postati robovima Božjim, koje će, opečaćene Njegovim znakom, a to je znak križa, jer su Mu oni već dali svoju slobodu, moći pro­dati kao robove cijeloga svijeta, kao što je On to bio; jer ne čini im nikakvu nepravdu, niti malu milost.” ZD 7,4,8

Želja da se Bog proslavi upotpunjuje ovo stanje.

“…a sad je tako velika njihova želja da Mu služe i da po njima bude hvaljen, i da prikoriste kojoj duši, kad bi to mogle, pa ne samo što ne žele umrijeti već živjeti mnogo mnogo godina trpeći vrlo velike muke ukoliko bi mogle da po njima bude hvaljen Gospodin, makar to bilo samo malo.” ZD 7,3,6

Moć pamćenja je privučena k središtu duše, vatrom koja je prožima i svijetli kroz veo tame: 

“…jer se jasno razabire po nekim tajnim nadisajima, vrlo često tako živima da se u njih nikako ne može sum­njati da je Bog taj koji daje život našoj duši, zato što ih duša jako dobro osjeća prem­da se ne daju iskazati …te da postoji sunce odakle proistječe velika svjetlost, koja se upućuje moćima, iz nutrine duše.” ZD 7,2,6

Da sam propovjednik, ne bih propovijedao ništa drugo već o vježbanju Božje prisutnosti; a da sam duhovnik, preporučio bih to svakome, jer to toliko smatram korisnim i potrebnim. Po meni svekoliki duhovni život sastoji se u tome i čini mi se da se ispravnom provedbom ove vježbe, postaje duhovnim u malo vremena.

br. Lovro od Uskrsnuća

Ovo iskustvo Božje prisutnosti može poprimiti različite oblike. Terezija ga opisuje kao viđenje Presvetog Trojstva, nekad više nekad manje jasno. Za sv. Ivana od Križa, duša je uvijek svjesna Riječi, svog Zaručnika i kako piše u Živom plamenu ljubavi, duši se čini da se Ljubljeni budi u njenim grudima, jer prije je tamo spavao. Za razliku od njih sv. Mala Terezija ima stalno iskustvo Božjeg milosrđa koje ju prožima i okružuje. Za nju je Isus Božanski orao koji ju nosi u naručje Presvetog Trojstva.

No svo troje otkrivaju, unutar njih samih, prisutnost Presvetog Trojstva.

Preobražavajuće sjedinjenje se prelijeva i na osjetila i na tijelo. Duša se učvršćuje u svom središtu i više ne može tako lako biti uznemirena od naravi. Tijelo biva malo po malo posvećeno isijavanjem milosti.

Ovim sjedinjenjem se ispunila Terezijina želja kada je rekla: “Želim vidjeti Boga”.

Božja želja se također ispunja jer je On Ljubav koja se želi darovati drugome i u tome nalazi svoju radost.

Koje li sreće za njega kada nađe dušu u koju može potpuno slobodno izliti svoju ljubav koliko god to želi.

Veća je radost zbog jednog obraćena grešnika upravo zbog toga što tada Bog može više svoje milosti.

“Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” Iv 17,21

Zato sveci koji su doživjeli ovo sjedinjenje s Bogom mogu jednim pokretom duše više utjecati kod Boga, nego nesavršene duše s mnogim molitvama.

Radost na nebu koja nas čeka također je uvjetovana ovim sjedinjenjem, jer kako kaže sv. Ivan od Križa, o čaši koju poneseš sa sobom ovisi koliko ćeš moći zagrabiti iz božanskog oceana, a veličina čaše ovisi o stupnju sjedinjenja.

Tome je težila sv Terezija kada je rekla da želi vidjeti Boga. Želja da izvlači što je moguće više iz tog oceana i sa svim svojim bićem, i da se potpuno sjedini s njim. To ju je nosilo i dalo dinamizam, snagu, smjer i cilj njenoj duhovnosti

Terezija okuplja oko sebe i vodi i druge duše koje su žedne Boga i koje prihvaćaju to da mu se potpuno predaju, da bi bile preobražene njegovom ljubavlju i vršile njegovu volju.

U jednom pismu sv. Majka piše: “Danas nisam ništa molila.” Nije napisala da nije bila s Bogom. Sv. Otac Ivan od Križa obilazeći karmelićanke, kad je mogao biti u koru? Ali uvijek je bio u Bogu. Tu se sada lomimo. Pratimo jedni druge, a pogled nam pada s križa, od Boga. Molimo ga da bude s našom odsutnom braćom. Odsutna braća s nama. Jedna žrtva.

Slijedimo Isusa Krista koji je molio i u jutro rano, još za mraka, i noć je probdio moleći se ocu, a tijekom dana povlačio se u molitvu. A uvijek je bio sa svojima. Pa kad im se činilo da ih je napustio, tražili su ga i našli pred Ocem.

Zahtijevajmo svaki od sebe i onda od sviju: da budemo vjerni Bogu po karizmi kojom nas je obdario, da budemo prepoznatljivi u svijetu. Zahtijevajmo također, vjernost u molitvi. Uvijek i svuda pred Bogom, Bogom koji je živ (sv. Ilija).

o. Vjenceslav Mihetec


VJEŽBA BOŽJE PRISUTNOSTI 

Najsvetija i najvažnija vježba u duhovnom životu je vježba prisutnosti Božje. Ona se sastoji navikavanju na to da boravimo u društvu s Njim, da razgovaramo s Njim u jednostavnosti i iskrenosti te da se s puno ljubavi ophodimo s Njim, a da pritom ne moramo paziti na pravila i određeno molitveno vrijeme. 

Velika je zabluda misliti da se vrijeme molitve razlikuje od ostalog vremena. Ne. Naloženo nam je da tijekom rada u poslu budemo s Bogom i u vrijeme molitve s molitvom. Moja molitva nije ništa drugo nego misao na Božju nazočnost. 

Za vrijeme rada i drugih naših djelatnosti, kad čitamo ili pišemo kad se bavimo duhovnim stvarima, pa i za vrijeme naših izvanjskih pobožnosti i naše usmene molitve, tu i tamo, koliko možemo, zastanimo, kao u prolazu, da bismo se u potaji sjetili Boga i poklonili mu se u dubini srca. 

Ako znamo da sve činimo pred licem Božjim i da se on nalazi u srži naše duše, zašto ne bismo, makar ponekad, prekinuli svoje poslove, pa i samo izricanje molitve, da bismo se načas njemu poklonili, njega hvalili, njega za nešto zamolili, njemu darovali svoje srce i bili mu zahvalni za sve? Što može biti draže Bogu od toga da više puta sve ostavimo da bismo se povukli u nutrinu i njega častili? Time se posebno suzbija sebičnost, koje može biti samo među stvorenjima i od koje nas nutarnje obraćanje Bogu nezamjetno oslobađa. 

brat Lovro od Uskrsnuća, OCD (Nicolas Herman)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back To Top
%d blogeri kao ovaj: