Kako će duša dovesti sebe, do svojih dubina (unutar sebe) od kojima smo govorili? Kako će se sjediniti s Bogom koji u njoj prebiva?
Terezijin odgovor: “No vraćajući se našem lijepom i čarobnom zamku, moramo vidjeti kako ćemo ući u njega… Jer, koliko ja mogu shvatiti, ulaz u taj zamak jest molitva i razmatranje.” ZD 1,1,5.7
Ovo nam govori o tome koliko je bitna uloga molitve u duhovnom životu.
Trebamo odvojiti vrijeme za misaonu molitvu. Nije valjda da ne možete odvojiti pola sata? Sveti Franjo Saleški je rekao da ako smo prezaposleni da bismo molili pola sata, onda trebamo moliti cijeli sat! Brojni duhovni pisci ističu da je dvadeset minuta dnevno krajnji minimum koji trebamo posvetiti misaonoj molitvi. Nekoliko minuta je potrebno samo da bismo pokrenuli razgovor.
Potrebno je također neko vrijeme provesti u prijemljivu stavu, “osluškivati” ne bismo li u svojoj duši čuli Božju riječ.
Za nas bi bilo dobro da pronađemo vrijeme i mjesto na kojem to možemo napraviti dobro. Neki se najbolje osjećaju u rano jutro, prije nego što nastupe dnevne obveze. Drugi se ne osjećaju svojima sve do popodneva. Jedino ćete vi znati koje je vrijeme za vas najbolje za razgovor s Bogom.
Najbolje je mjesto pred svetohraništem u crkvi. Međutim, ako ne možete ići tamo, trebali biste težiti da pronađete barem neko tiho mjesto na kojem vam nitko ne će smetati. (Isključite svoj mobitel.)
Najbolji način na koji ćete započeti s molitvom jest “čin Božje prisutnosti”, kratka molitva obraćanja Bogu i priznavanja njegove prisutnosti: “Gospodine moj i Bože moj, čvrsto vjerujem da si ovdje, da me vidiš i da me čuješ.” Ovo je način na koji ćemo ga, takoreći, “pogledati u oči”. To će nam olakšati ostatak razgovora i učiniti ga ugodnijim.
O čemu bismo trebali razgovarati s Bogom? S njim možemo razgovarati o svemu. O našemu danu. O našim prijateljima. O članovima naše obitelji – djeci, roditeljima, supružnicima. Razmišljajte o svakom od njih i izrazite svoju zabrinutost Bogu. Molite ga da im se dogode dobre stvari. Pitajte ga što možete učiniti kako biste im služili bolje. Naša misaona molitva ne bi trebala biti vrijeme kad ćemo Bogu na brzinu iznijeti naše namjere. Ono što trebamo učiniti kroz molitvu jest iznijeti Bogu naše brige i s njim porazgovarati o njima.
Trebamo također naučiti sjesti i slušati. Za ovo će nam biti potrebna vjera i svjestan napor kako bismo primili Božju riječ u svoju dušu, imajući na umu da možda ne ćemo biti ni svjesni da se to događa. Naša duša ne radi s istom vrstom svjesnosti kao što rade naša osjetila ili mozak. Možda ne ćemo ni primijetiti da nam Bog odgovara, ali možemo biti sigurni da on to doista čini. Mogu proći godine prije nego što spoznamo što se dogodilo u molitvi u dotičnomu trenutku našega života.
U misaonoj su molitvi prisutne razne preprjeke i poteškoće. Na primjer, često ćemo morati nadvladati razne rastresenosti. Pa ipak, one nas ne trebaju obeshrabriti. Stvari koje nas odvraćaju od molitve mogu postati upravo sadržaj naše molitve. Na kraju krajeva, to će možda biti naše prave brige kojih se ne možemo otresti kad odlazimo s posla ili od kuće. Njih trebamo spomenuti našemu Gospodinu i zamoliti ga za prosvjetljenje.
Ponekad nas, međutim, mogu rastresati stvari koje nas ne bi smjele brinuti: nečiste misli ili sjećanja, na primjer. Ali, ponavljam, pozovemo li u pomoć Boga i ustrajemo li, u toj ćemo borbi zadobiti mnoge milosti. Blažena Djevica Marija može biti od velike pomoći u toj borbi. Ona želi da mi uspijemo.
Nađemo li se u razdoblju duhovne suhoće, kad nam se čini da nam više nije preostalo ništa što bismo rekli našemu Gospodinu, i o tome možemo s njim porazgovarati i upitati ga što će napraviti u vezi toga. Možemo uzeti sa sobom i Bibliju ili kakvu drugu duhovnu knjigu i poslužiti se nekim od redaka kao poticajem za molitvu, svakim se retkom obraćajući Bogu u potrazi za prosvjetljenjem.
Ovako je postupala sveta Terezija kad se našla u razdoblju duhovne suhoće koje je trajalo više od deset godina.
Ili ako se osjećamo toliko dirnuti da su nam riječi nepotrebne, misaonu molitvu možemo vršiti na način na koji je to činio jedan od župljana svetoga Ivana Marije Vianneyja. Sjedio bi ispred svetohraništa, pričao je sveti Ivan, govoreći: “Ja gledam njega, a on gleda mene.”
Sve naše molitve trebamo preobraziti u misaonu molitvu, pa čak i naše pjevanje hvalospjeva! Sveti Pavao je rekao: “Što dakle? Molit ću se duhom, molit ću se i umom; pjevat ću hvalospjeve duhom, ali pjevat ću ih i umom” (1 Kor 14,15). Trebamo također svaki dan odvojiti vrijeme za razgovor s Bogom.
Uloga molitve u terezijanskoj duhovnosti
“Ulazna vrata u dvorac je molitva”.
Prvotno pravilo karmelićana: “Razmatrajte o Zakonu Gospodnjem dan i noć.” To su živjeli oci pustinjaci i Terezija želi obnoviti taj ideal.
“Stoga sad kažem, premda smo sve mi koje nosimo ovu svetu odjeću Karmela pozvane na molitvu i kontemplaciju (jer to je bilo naše polazište, iz tog roda dolazimo, od onih naših svetih otaca s gore Karmel, koji su u tako velikoj samoći i uz toliko preziranje ovoga svijeta tražili ovo blago, ovaj dragocjeni biser o kojem govorimo), malo nas se pripravi da nam ga Gospodin razotkrije.” ZD 5, 1,2
Osnivanjem samostana Terezija želi u gradovima napraviti male pustinje, mjesta tišine i samoće, jer u njima duša može živjeti neprestanu molitvu – prema Prvotnom Pravilu.
Ona želi da njene sestre žive neprestano u društvu svoga Učitelja, koji ih je i pozvao. Bez ove stalne (habitualne) prisnosti s Isusom ovo pustinjaštvo nema smisla. Ona želi da njeni samostani privuku plemenite duše koje će moliti za one branitelje Crkve, propovjednike i učenjake, i dodaje: “Pomognite mi se za to moliti Bogu, jer vas je poradi toga okupio ovdje: to je vaš poziv, to moraju biti vaši poslovi, to moraju biti vaše želje, tu vaše suze, tu prošnje vaše…” PKS 1,5
Poslanje terezijanske reforme je moliti za Crkvu, održati u njoj visok nivo molitve i učiti druge duše molitvi. Molitva, dakle, nije nekakva vježba da bi se postiglo savršenstvo, nego bitna (esencijalna) okupacija (zauzimanje) koje mora ispunjati cijeli dan, koja mora formirati potku duhovnog života.
Terezija napreduje onoliko koliko je vjerna molitvi.
No, da li je ovo što Terezija govori o molitvi rezervirano samo za karmelićanke i karmelićane?
Naravno da nije. Terezijino učenje se odnosi na sve kršćane. Zar nam to ne govori i Crkva proglašenjem Terezije crkvenom naučiteljicom?
Sveta Terezija govori da je misaona molitva važna koliko i usmena i da one ne mogu biti odvojene.
“Ovo želim da shvatite: da vam priliči da dobro molite Očenaš. Ne odvajajte se od Učitelja koji vas ga je naučio.
Reći ćete da je to već razmatranje, da ne možete, čak ni ne želite, nego moliti usmeno…
U pravu ste kada kažete da je već i to misaona molitva. No, ja vam zaista kažem da ne znam kako da to razdvojim, ako treba dobro moliti ono što je usmeno i ako shvaćamo s kime razgovaramo. A osim toga, obveza nam je da nastojimo moliti sabrano…” PKS 24, 4.5
Misaona molitva je povezana sa pokretima milosti u duši. Ova duša je sinovska, njezini bitni pokreti su rast prema Bogu. Kada duša više ne može činiti ove pokrete, znači da je milost u njoj umrla, ili će skoro umrijeti. Piše sv. Terezija:
“Govoraše mi nedavno jedan vrlo učen čovjek da su duše bez molitve poput ukočena ili uzeta tijela koje, premda ima noge i ruke, ne može zapovijedati njima1. Jer takve i jesu zato što ima tako bolesnih duša i naviklih da se zadržavaju na izvanjskim stvarima, pa im nema lijeka i čini se da ne mogu zaći u sebe.” ZD 1,1,6
Dakle, misaona molitva učvršćuje dobra uvjerenja u duši i velikodušne odluke da radi i trpi za više ciljeve. Ona je izvor svjetla koje ispunja djela ljubavi kao što se razum odnosi prema volji: prethodi, usmjerava, osvjetljava svaki korak. Kad netko postane kontemplativac, molitva preobražava dušu iz slave u slavu, u pravu sliku Božju (usp. 2Kor 3, 17-18)
“Pa ako onima koji mu ne služe, nego ga vrijeđaju, tako dobro dođe molitva i tako im je potrebna, te zaista nitko ne može naći štete koju bi mu mogla nanijeti, a da ne bi bila još veća šteta zapustiti je, oni koji služe Bogu i hoće mu služiti – zašto bi to trebali napustiti? Doista ja ne nalazim nikakvog razloga…” MŽ 8
- Misaona (nutarnja) molitva: vrata dvorca, put k savršenosti, vježba duhovnog života – takva da duša bude jedno s njom, uz mrtvljenje, čitanje duhovnog štiva, djela ljubavi. Ona upravlja askezom koja joj čisti put od svega što je priječi da dođe do Boga.
- Studiranje, čitanje = hrana za misaonu molitvu i traženje najboljeg puta
- Djela ljubavi = plod prelijevanja kontemplacije
- Nije samo za karmelićane i karmelićanke nego za sve kršćane, osobito one koje marljivo rade u apostolatu.
- Terezija nije samo majka karmelićana nego svih nutarnjih duša: Mater spiritualium – za sve one koji žeđaju za Bogom, za njegovom prisutnošću i prisnošću s Njim
Što je to misaona molitva?
“Po mojem mišljenju, misaona molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi.” MŽ 8
Misaona molitva je kontakt s Bogom, odnos, izmjena dviju ljubavi – one koju Bog ima prema nama i mi prema njemu. Bog je ljubav, zato da bi se njemu približili ne možemo bez ljubavi. On nam daje milost da možemo to ostvariti. On nas poziva i čeka odgovor na poziv.
Kao svakom prijateljstvu, i ovome su potrebni neki uvjeti kako bi trajalo i snažilo se. Da postaneš molitelj moraš njegovati: svoje odnose s drugima (poštovanje, ljubav, solidarnost, praštanje…); svoj odnos prema samome sebi (samospoznaja, biti u istini-poniznosti, spreman priznati svoje pogreške i pokajati se) i svoj odnos s Isusom (pouzdati se u Njega, poklanjati mu povjerenje). I još nešto: „odlučna odlučnost“. Samo ako započinješ s odlučnošću i entuzijazmom, ne brineći se za poteškoće (koje će doći), ustrajno, doći ćeš do trajnih plodova prijateljstva s Isusom.
Susret dviju ljubavi – to je misaona molitva za Tereziju.
Ta ljubav se izražava na mnogo načina i formi ljudskih djelovanja.
Misaona molitva je izmjena prijateljstva između nas i Boga.
No ona se izražava kod svakog čovjeka drugačije jer nemamo svi istu narav i temperament, a ovisi i o godinama i razvoju duhovnog života. Ovisno o temperamentu ona će biti više intelektualna, afektivna…
Dijete će izraziti svoju ljubav prema Isusu poljupcem, osmjehom gledajući tabernakul, brižljivosti prema Djetešcu Isusu, tugom kad ugleda raspelo.
Mladić ili djevojka će Mu otpjevati pjesmu ili slikama koje će potaknuti imaginaciju i osjećaje prema Isusu, dok intelekt još ne bude mogao izgraditi snažne misli koje će formirati još više duhovnu i sadržajniju molitvu.
“Da, jer nije ljubav prema Bogu u tome da se liju suze ili pak imaju ove slasti i ugode, koje najčešće želimo i tješimo se njima, već u tome da služimo po pravdi te čvrstinom duha i poniznošću.” MŽ 11
Tereziji je važno da imamo slobodu u izražavanju svoje ljubavi prema Bogu.
Ona ne daje neku određenu metodu po kojoj se netko mora ravnati.
Njena definicija molitve je univerzalna i zato je praktična
Metoda, kao što je to slučaj u Ignacijevskoj duhovnosti, nije loša u početku, no duša treba stjecati sve veću slobodu pred Bogom i ne zarobljavati se nekom određenom metodom. Ta sloboda je nužna za rast duše.
Odnos s Bogom se događa u dubinama duše i zato mora biti intiman odnos, ali i učestao.
“Ako ne uspijete meditirati dobro, nemojte odustati od svog zadatka. Ako vam mnoge stvari odvlače pažnju, nemojte se obeshrabriti; meditirajte strpljivo pa ćete i dalje biti na dobitku. Odredite si trajanje meditacije, ali ne odustajte prije vremena, čak i ako se morate žrtvovati. Zašto se toliko brinete jer ne znate meditirati onako kako biste željeli? Meditacija je sredstvo za dostizanje Boga, a ne cilj sam po sebi. Meditacija teži ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubi Boga svom dušom svojom, bezrezervno, i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. I to je već polovina meditacije.”
sv. Padre Pio
Govoreći o misaonoj molitvi sv. Terezija od Djeteta Isusa piše:
“Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled upravljen k nebu, poklik zahvalnosti i ljubavi u krilu kušnje kao i u krilu radosti; ukratko, ona je nešto veliko, nešto nadnaravno, što mi širi dušu i sjedinjuje me s Isusom. Katkada, kad je moj duh u tako velikoj suhoći da mi je nemoguće iz njega izvući jednu jedinu misao da se sjedinim s dragim Bogom, ja izmolim vrlo polagano jedan Očenaš, a zatim jednu Zdravomariju; tada me te molitve zanose, hrane moju dušu mnogo bolje nego što bi to bilo da sam ih molila brzo stotinu puta…” PJD 123
Stupnjevi molitve
Misaona molitva je bitna “vježba” duhovnog života, mora se s njime razvijati dok ne dosegne savršenstvo. No, kako vrednovati savršenstvo molitve? Na kojim postavkama se ovo bazira?
Terezija ostaje pri svojoj definiciji i kaže da je bitni (esencijalni) element ovaj prijateljski razgovor, razmjena s Bogom. Dakle ovisi o kvaliteti ovog prijateljstva, o ljubavi, rastu u krepostima i sjedinjenju.
Stupnjeve molitve lijepo ocrtava u knjizi Moj život u jednoj usporedbi o 4 načina zalijevanja vrta:
“Meni se čini da se može zalijevati na četiri načina:
ili izvlačeći vodu iz zdenca, što nam zadaje velik trud,
ili s pomoću dolapa i zaimača, gdje se izvlači uz pomoć kotača; ja sam tako izvlačila nekoliko puta; iziskuje manje truda i izvlači se više vode,
ili iz rijeke ili potoka; tako se bolje zalijeva, jer zemlja postaje bolje natopljena vodom i nije potrebno zalijevati tako često, te to iziskuje puno manje truda za vrtlara,
ili pak ako puno kiši, jer vrt zalijeva Gospodin bez ikakva našeg truda i neusporedivo je bolje od svega što je spomenuto.
Sada dakle slijedi primjena ovih četiriju načina s vodom, kojom će se održavati ovaj vrt – jer bez nje će propasti. To je ono što mene zanima i učinilo mi se da će se moći nešto objasniti o četiri stupnja molitve, na koje je Gospodin, svojom dobrotom, nekoliko puta doveo moju dušu.” MŽ 11
Svetica objašnjava ovu usporedbu:
“Za one koji počinju ulaziti u molitvu možemo reći da su oni koji izvlače vodu iz zdenca, što ih stoji velikoga truda, kako sam rekla, jer se moraju zamarati sabirući osjetila, što je, budući da. su naviknuta biti rastresena, velik napor…
Moraju nastojati razmišljati o Kristovu životu, a time se zamori razum…
To znači početi izvlačiti vodu iz zdenca, i dao Bog da je ima.” MŽ 11
“Budući da je već rečeno (s) kakvim se trudom zalijeva ovaj perivoj i kako se snagom ruku izvlači voda iz zdenca, spomenimo sada drugi način izvlačenja vode što ga je Gospodar vrta uredio kako bi s pomoću naprave kotača i žljebića vrtlar izvukao više vode, s manje truda, te da bi se mogao odmarati ne morajući stalno raditi. Eto o tom načinu, primijenjenom na molitvu koju nazivaju molitvom smirenosti želim sada govoriti… To je sabiranje moći unutar sebe da bi se uživalo ono zadovoljstvo s većom nasladom, no ne gube se niti se uspavljuju. Volja se sama zaokuplja tako da se zarobljava, i ne znajući kako. Jedino pristaje da je utamniči Bog, poput onoga tko dobro zna da je zarobljenik onoga koga ljubi.” MŽ 14
“Počnimo sada govoriti o trećoj vodi kojom se natapa ovaj vrt, a to je tekuća voda iz rijeke ili s izvora, kojom se zalijeva s puno manje truda, premda ga nešto zadaje usmjeravanje vode. Ovdje Gospodin želi pomoći vrtlaru tako da je gotovo on » sam vrtlar i onaj koji učini sve. To je san duševnih moći, jer niti se posve gube niti znaju kako djeluju.” MŽ 16
Terezija razlikuje dvije faze u razvoju molitve. Prvo, Bog pokazuje svoju ljubav duši preko općenite pomoći ili redovne milosti koja je dana duši: duša ima inicijativu, ona je aktivna u molitvi i trudi se. U drugoj fazi Bog sve više preuzima inicijativu, a duša je sve više pasivnija i predana Božjem djelovanju.
Prva faza je prvi način zalijevanja vrta i odgovara prvim trima odajama zamka.
Druga faza odgovara drugim trima zalijevanjima vrta i sljedeće 4 odaje zamka.
Molitva smirenosti ili mira (druga voda) i san moći (treća voda) su u 4. odajama.
Četvrti način zalijevanja odgovara 5., 6. i 7. odajama.
Molitva će biti savršena onda kada duša, preobražena ljubavlju, ima sve svoje snage jake i slabe, usklađene s nježnim dodirima Duha Božjega.
Za one koji žele više: Voglio vedere Dio
DODATAK 1.
KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O UNUTARNJOJ MOLITVI I KONTEMPLACIJI
Duh Sveti je “voda živa” koja, u srcu koje moli, “struji u život vječni” (Iv 4,14). On nas uči zahvaćati je na samom vrelu: Kristu. U kršćanskom životu ima zdenaca na kojima nas Krist čeka da nas napoji Duhom Svetim.
2709 Što je unutarnja molitva? Sveta Terezija odgovara: “Unutarnja molitva, po mom mišljenju, nije ništa drugo nego prisno prijateljsko obraćanje, često zadržavanje nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi”.
Takva molitva traži “Onoga koga ljubi duša moja” (Pj 1,17). To je Isus, i u njemu Otac. Njega traži, jer njega željeti uvijek je početak ljubavi. Njega traži u čistoj vjeri, onoj vjeri kojom nas On preporađa i kojom živimo u njemu. U unutarnjoj molitvi može se i razmatrati, ali je pogled upravljen na Gospodina.
2710 Izbor vremena i trajanja unutarnje molitve ovisi o odlučnoj volji, koja odaje tajne srca. Ne obavlja se unutarnja molitva kad se ima vremena: nego se odvaja vrijeme za Gospodina, sa čvrstom odlukom da mu se neće tijekom puta oduzeti, ma kakve bile kušnje i suhoća susreta. Ne može se uvijek razmatrati, ali se uvijek može ući u unutarnju molitvu, neovisno o zdravstvenom, poslovnom ili osjećajnom stanju. Srce je mjesto traženja i susreta, u siromaštvu i u vjeri.
2711 Ulazak u unutarnju molitvu sličan je početku euharistijskog bogoslužja: “skrušiti” srce, pribrati cijelo svoje biće pod djelovanjem Duha Svetoga, boraviti u prebivalištu Gospodnjem koje smo mi sami, probuditi vjeru da uđemo u prisutnost Onoga koji nas čeka, dati da nam padnu maske i obratiti srce Gospodinu koji nas ljubi, da mu se predamo kao prinos koji valja pročistiti i preobraziti.
2712 Unutarnja molitva je molitva Božjeg djeteta, grešnika kojemu je oprošteno i koji pristaje prihvatiti ljubav kojom je ljubljen te joj želi odgovoriti ljubeći još više. No, ujedno zna da je njegova uzvratna ljubav ona koju mu Duh razlijeva u srcu, jer sve je Božja milost. Unutarnja molitva jest smjerno i siromašno predanje u ljubljenu Očevu volju u sve dubljem jedinstvu s njegovim ljubljenim Sinom.
2713 Tako je unutarnja molitva najjednostavniji izraz otajstva molitve; ona je dar, milost; i može biti primljena samo u poniznosti i siromaštvu. Unutarnja je molitva saveznički odnos koji Bog sklapa u dubini našega bića. Ona je zajedništvo: Presveto Trojstvo u njoj oblikuje čovjeka, sliku Božju, “na svoju sličnost”.
2714 Unutarnja je molitva također osobito jako vrijeme molitve. U njoj nas Otac “jača po Duhu svome u snazi za unutarnjeg čovjeka, da po vjeri Krist prebiva u srcima našim te budemo ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi”.
2715 Promatranje (kontemplacija) je pogled vjere, usmjeren na Isusa. “Ja gledam njega i on gleda mene”, kazao je svom svetom župniku seljak iz Arsa moleći pred svetohraništem. Ta pozornost prema njemu jest pregaranje “sebe”. Njegov pogled čisti srce. Svjetlo Isusova pogleda rasvjetljuje oči našega srca; ono nas uči da sve vidimo u svjetlu njegove istine i njegova suosjećanja za sve ljude. Kontemplacija svraća također pogled na otajstva Isusova života. Uči nas također “unutarnjem poznavanju Gospodina” da ga više ljubimo i nasljeđujemo.
2716 Unutarnja je molitva slušanje Riječi Božje. Daleko od toga da bude pasivno, to slušanje jest posluh iz vjere, bezuvjetan prihvat sluge i srdačno prianjanje djeteta. Ono sudjeluje u “DA” Sina koji je postao sluga i u “DA” njegove ponizne službenice.
2717 Unutarnja je molitva šutnja, “znak svijeta koji dolazi” ili “šutljiva ljubav”. Riječi u toj molitvi nisu govor već kao grančice koje podržavaju oganj ljubavi. U toj tišini, nepodnošljivoj “izvanjskom” čovjeku, Otac nam izriče svoju utjelovljenu Riječ, patnika, umrloga i uskrsloga, a Duh sinovstva čini nas dionicima Isusove molitve.
2718 Unutarnja je molitva sjedinjenje s Kristovom molitvom u mjeri u kojoj daje da sudjelujemo u njegovu otajstvu. Otajstvo Kristovo Crkva slavi u euharistiji, a Duh Sveti ga oživljuje u unutarnjoj molitvi, da bi ga ljubav izrazila djelom.
2719 Unutarnja je molitva zajedništvo ljubavi, nositeljice Života za mnoge, u mjeri u kojoj pristaje ostati u tamnoj noći vjere. Vazmena noć Uskrsnuća prolazi kroz noć smrtne borbe i groba. To su tri povlaštena vremena Isusova Časa koje njegov Duh (a ne “tijelo koje je slabo”) daje proživjeti u unutarnjoj molitvi. Valja pristati “jednu uru bdjeti s njim” (Mt 26,40-41).
DODATAK 2.
Prije početka…
Prelazimo na konkretni trenutak molitve. Ako bi htio/jela početi tek tako susreo/la bi mnoge poteškoće. Da „se stavimo u okolnosti [za molitvu]“, mogu ti pomoći ovi mali naputci:
- potraži odgovarajuće ozračje i šutnju.
- pripravi evanđeoski tekst, možda neki simbol, pjesmu ili sliku: pomoći će ti usmjeriti pozornost prema Isusu.
- zauzmi opušteni stav koji će ti pomoći usredotočiti se, smjestiti se u nutrinu.
- malo po malo, postani svjestan svoga disanja, svoga tijela, svoje nutrine kako bi bio u sebi bez raspršenosti.
- usmjeri sada svoju pozornost prema Isusu, prema Njegovoj ljubavnoj prisutnosti u tebi i u svemu.
Ulazeći u molitvu
Sada moraš pronaći svoj vlastiti način molitve, prema svome načinu postojanja, svojoj osjetljivosti i stanju u kojem se nalaziš. Ono što je važno je usmjeriti se k Isusu, promatrati ga i uroniti u Njegovo otajstvo uz pomoć Njegova Duha.
Mogu ti pomoći sljedeći savjeti:
- predstaviti si Isusa živoga u svojoj nutrini.
- promatrati ga tako da se uključiš u neku evanđeosku zgodu.
- promatrati neki likovni prikaz Isusa ili ponavljati kratku rečenicu koja izriče ono što mu želiš reći.
- moliti vrlo polagano Očenaš, Isusovu molitvu, uživajući u njezinom okusu.
Dobro je neko vrijeme razmatrati, produbljivati, razumijevati… ali to ne smije biti središte molitve. Prijateljstvo je stvar srca…
Zaći dublje
Središte naše molitve je Isusova osoba. Nije važno kako si ušao, ključ je u tome da ostaneš uz Njega, da dopustiš da te promatra, da ga osluškuješ, da prihvatiš Njegovo svjetlo kako bi ga upoznao/la, proniknuo/la u Njegovo otajstvo iz vlastitoga srca i dopustio/la da te obujmi Njegova prisutnost.
Budi tamo, utihla razuma, gledaj kako te gleda, prati ga, govori mu, moli, ponizi se i naslađuj se s njime. Moli ga da uzmogneš ugoditi mu uvijek jer od Njega ti je došlo svako dobro.
(Usp. sv. Terezija od Isusa, Život, 13,22; 22,4; 24,5)
To je trenutak da primiš Božji dar, da mu prepustiš inicijativu za djelovanje, i da mu odgovoriš: jednom riječju, jednim gestom, jednim osjećajem, jednom molbom. Ponajviše, vrijeme za zahvaljivanje – Njegova ljubav čini velika djela!, vrijeme da moliš upoznati Njegovu volju, kako Bog sanja o tvom konkretnom životu…
DODATAK 3.
JOSEMARIA ESCRIVA “Put”:
81 Akcija ne vrijedi ništa bez molitve: molitva dobiva vrijednost po žrtvi.
82 Najprije molitva; zatim ispaštanje; na trećem mjestu, sasvim na “trećem mjestu”, akcija.
83 Molitva je temelj duhovne zgrade. -Molitva je svemoćna.
84 “Domine, doce nos orare” -Gospodine, nauči nas moliti se! -A Gospodin odgovori: Kad se
molite, govorite: “Pater noster, qui es in coelis…” -Oče naš, koji jesi na, nebesima…
Kako da ne cijenimo visoko usmenu molitvu!
85 Polako. –Pazi, što govoriš, tko govori i komu. -Onaj, naime, govor na brzinu, bez prilike
za razmišljanje, nije drugo nego žamor, udaranje po limu.
I kazat ću ti sa svetom Terezom, da to ne zovem molitvom, makar ne znam koliko micao
usnicama.
86 Tvoja molitva mora biti liturgijska. -O kad bi se dao na recitiranje psalama i molitava iz
misala, umjesto da se držiš privatnih ili posebnih. molitava!
87 “Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi, koja dolzi iz usta Božjih”-rekao je
Gospodin-. Kruh i riječ: Hostija i molitva!
88 Tražiš društvo prijatelja, koji ti sa svojim razgovorom i svojom naklonošću, sa svojim
vladanjem, čine podnošljivijim progonstvo ovoga svijeta…, iako prijatelji kadkada izdadu. –
Ne čini mi se loše.
Ali… kako to, da ne tražiš svakoga dana intenzivnije društvo, razgovor s Velikim Prijateljem,
koji nikada ne izdaje?
89 Marija je “izabrala najbolji dio”, čita se u Svetom Evanđelju. -Eno je, kako stoji upijajući
riječi Učiteljeve. U prividnom neradu, moli i ljubi. -Zatim prati Isusa po putovima njegova
propovijedanja, po gradovima i selima. Kako je teško pratiti ga bez molitve!
90 Ne znaš moliti? Udji u prisutnost Božju i čim počneš govoriti: “Gospodine, ne znam
moliti!…” budi siguran, da si započeo moliti.
91 Pisao si mi: “Moliti znači govoriti s Bogom. Ali o čemu govoriti?” O čemu? O Njemu, o
sebi: o svojim radostima, žalostima, uspjesima, neuspjesima, plemenitim ambicijama,
dnevnim brigama, o slabostima! Govori Mu o svojoj zahvalnosti i prošnji, o ljubavi i
zadovoljštini.
U dvije riječi: poznati Njega i poznati sebe: “postići intimnost”.
