Samospoznaja

γνῶθι σεαυτόν / Spoznaj samoga sebe! ~ maksima napisana na Apollonovu hramu u Delfima

U kristalnom dvorcu koji predstavlja dušu, Bog je prema sv. Tereziji, velika njena stvarnost, ljubljeni koji iz najunutarnjijih odaja privlači njeno srce i um. No, Bog ne može toj duši koja mu služi kao hram, dopustiti da potpuno zaboravi na sebe. Od velike je važnosti za dušu da poznaje samu sebe:

“Zar ne bi bilo veliko neznanje, kćeri moje, da nekoga upitaju tko je, a on da ne poznaje sebe, niti da znade tko su mu otac i majka, niti iz koje je zemlje? Pa ako bi to bilo veliko bezumlje, neusporedivo je veće ono koje je u nama kad se ne tru­dimo saznati što smo, nego se zadržavamo na ovim tijelima…” ZD 1, 2

Ovdje progovara ono Terezijino zdravo rasuđivanje (razbor). Ona mora prvo dobro promisliti nešto, prije nego djeluje; želi poznavati sve činjenice (okolnosti); ona treba svo rasvjetljenje na putu prema Bogu koje može dobiti: ovo oko vlastite samospoznaje ne smije zapustiti nikada” MŽ  13,15

To je istina, jer kako ćemo organizirati i voditi nutarnji život bez poznavanja onog nutarnjeg kompasa, kojega treba otvoriti unutar nas samih? Bez tog znanja bi zastranili, otišli u krivome smjeru. Zato Svetica kaže:

 “Ah, Gospodine, uzmite u obzir koliko toga proživimo na ovome putu zbog nedostatka znanja! A zlo je u tome što, kako ne mislimo da ne treba znati više osim misliti na Vas, čak ne znamo pitati one koji znaju, niti shvaćamo što treba pitati, te prolazimo teške napore zato što ne razumijemo ni sami sebe, pa o onome što nije loše, već dobro, mislimo da je velik grijeh. Otuda proistječu neraspoloženja kod puno osoba koje se bave molitvom, i jadanja na unutarnje tegobe, u najmanju ruku velik dio kod onih osoba koje nisu obrazovane, pa dolazi do potištenosti i gubljenja zdravlja, pa čak do toga da se to posve napusti zato što ne misle na to da postoji unutarnji svi­jet, ovdje unutra;” ZD 4,1,9

“Biti ili ne biti  to je pitanje! Je l’ dičnije sve strelice i metke silovite sudbine u srcu podnositi il’ zgrabit’ oružje.” ~ William Shakespeare 

Ne bismo mogli toliko efikasno napredovati ovim putem prema Bogu, bez poznavanja naše duše, njenih mogućnosti, njenih manjkavosti, zakona koji upravljaju njenim pokretima. Znati tko smo i koliko vrijedimo, utjecat će i na naš stav  (u istini) koji ćemo zauzeti pred Bogom i koji on od nas traži:

“Jedanput sam razmišljala iz kojeg je razloga naš Gospodin bio toliki prijatelj kreposti poniznosti i sinulo mi je – po mojem mišljenju, ne razmišljajući o tome, nego odjednom – ovo: da je to stoga što je Bog najveća Istina, a poniznost je život u istini, i vrlo je velika u tome da po sebi nemamo ničega dobrog, već bijedu i da smo ništa; a tko to ne razumije, živi u laži. Onaj pak tko to shvati, više ugađa vrhovnoj Istini jer živi u njoj. Udostojao se Bog, sestre, udijeliti nam milost da nikad ne napu­stimo samospoznaju, amen. “ZD 6,10,7

“Ako dakle i duša hoće spoznati samu sebe, mora doista gledati u dušu, a posebno u ono njezino mjesto gdje se rađa vrlina duše, mudrost. (…) božanski dio duše kojega se tiče znanje i razabiranje. (…) To je nalik Bogu duše, a tko gledajući u nj spozna sve božansko, kako Boga tako i razbor, taj bi također bio sama sebe najbolje spoznao.” ~ Platon 

Samospoznaja čini da u duši vlada istina – u ponašanju i djelima, u početku kao i na svim stupnjevima duhovnoga života:

“Neka hoda po ovim odajama, gore i dolje, i sa strana, jer ju je Bog učinio tako dostoj­nom; neka se ne gnjavi time da dugo bude samo u jednoj sobi. Ah, pa to je samospoz­naja! Jer toliko je ovo potrebno (gledajte da me shvatite), čak i onima koje Gospodin drži u onoj istoj odaji u kojoj je On, da joj nikada – koliko god uzdignuta bila – ne godi ništa drugo makar to i htjela; poniznost uvijek radi kao što pčela u košnici stvara med, jer bez toga je sve izgubljeno. No sjetimo se da pčela ne prestaje izlaziti i polije­tati da donosi pelud s cvijeća; tako i duša u samospoznaji, neka mi vjeruje i neka poleti katkad promotriti veličinu i veličanstvo svojega Boga. Tu će naći svoju ništav­nost bolje nego u samoj sebi, i biti slobodnija nego u prvim sobama kamo ulazi gamad, jer to je samospoznaja.”

„Naći ‘sebe’ ne znači nikako naći samo svoju siromašnu, ograničenu i smetenu dušu; nego naći Božju silu koja je uskrsla Krista od mrtvih i po kojoj naša ‘vlastita zgrada postaje Božji stan’ (Ef 2,22). Ja ne mogu otkriti Boga u sebi niti sebe u njemu ako nemam snage da se gledam upravo onakvim kakav jesam, sa svim svojim ograničenjima.“  Thomas MertonNitko nije otok 

To ujedno mora biti i objekt naših svakodnevnih promišljanja:

Nastojte mnogo razgovarati o ovim milostima i naklonostima s onim tko će vas prosvijetliti, ne tajeći ništa; pazite na to da na početku i na kraju molitve, koliko god uzvišena bude kontemplacija, završite s upoznavanjem samih sebe.  PKS 39, 5

Spoznaja samih sebe (= poniznost, istina o sebi) jest najsigurniji put rasta i otkriva osobu istinske molitve što se očituje u konkretnim činima suživota s Bogom i ljudima. Zato će ona već u prvom svojem djelu “Moj život” pisati: “Radije bih voljela da jedna duša bude bez molitve nego bez istine” (Ž 13, 16). 

Terezijin zaključak je:

“Samospoznaja, s obzirom na grijeh, na ovom putu molitve jest kruh s kojim se moraju jesti sva jela, koliko god slasna bila, a bez ovoga kruha ne bi se mogli održavati, ali treba jesti umjereno.” MŽ 13, 15

Dakle, samospoznaja, u Božjem svjetlu, će duhovnom životu osigurati jedan ekvilibrij, učinit će ga u isto vrijeme ljudskim i uzvišenim, praktičnim i nadzemaljskim.

“Sveta Terezija Avilska znala je reći da moliti znači odnositi se prema Bogu kao prema prijatelju. Bit molitve ne sastoji se samo u slušanju Kristova glasa, već i slušanju glasa svake osobe koju susrećem, preko koje mi se Krist također obraća. Njegov mi glas prilazi u svakom ljudskom glasu, a njegovo je lice beskrajno raznoliko. Prisutno je na licu putnika za Emaus; prisutno je u vrtlaru koji razgovara s Marijom Magdalenom; prisutno je i u susjedu koji živi pokraj mene. Bog se utjelovio kako bi čovjek mogao na licu svake osobe promatrati lice Božje. Savršena molitva traži tu prisutnost Krista i prepoznaje ga u svakom ljudskom licu. Jedinstvena slika Krista jest ikona, no lice svakoga čovjeka jest ikona Krista koju otkriva molitelj.” 

Paul Evdokimov

Objekt samospoznaje

Sve što smo do sada citirali iz djela sv. Terezije pokazuje nam da je ona željela spoznati samu sebe samo da bi se što više približila Bogu. Samospoznaja se mora uvijek odvijati u Božjem svjetlu. On mora biti početak i kraj spoznavanja samog sebe. Ovo je od velike važnosti i za ono što ćemo sada izložiti, a što Terezija zahtjeva od svakog svojeg učenika.

“Gledajući dakle u Boga služili bismo se onim najljepšim ogledalom, a od ljudskih stvari, gledajući u vrlinu duše, i tako bismo najviše motrili i spoznavali sami sebe.” ~ Platon

Do spoznaje Boga dolazi se samo preko samospoznaje. To je uvidio već prvi značajni monaški pisac Evagrije Pontik (+399): “Želiš li spoznati Boga, prije upoznaj sebe.”
 
Davno prije njega Klement Aleksandrijski (+211) dopušta čovjeku da se uzdigne od samospoznaje na spoznaju Boga: “Dakle to je, kako se čini, najvažnija od svih spoznaja, upoznati sebe; jer kad netko sebe spozna, tada će spoznati Boga.” 
 
Slično piše Nilom (+oko 430) u jednom pismu upućenom mladom monahu: “Prije svega spoznaj sebe. Jer ništa nije teže nego spoznati se, ništa napornije, ništa ne zahtijeva više posla. A kad si spoznao sebe, moći ćeš spoznati i Boga.” 
 
Samospoznaja na koju misle monasi ima dva različita aspekta: po prvom, čovjek se prepoznaje polazeći od veličine Božje koja se u njemu zrcali. Čovjek je slika Božja. Ovakvo razumijevanje ljudske samospoznaje nalazimo prije svega kod Origena i Ambrozija, a zatim i kod Bernarda iz Clairvauxa (+1153) i Wilhelma iz St. Thierrva (+1148) koji su bili nadahnuti monaškim piscima srednjeg vijeka: “Upoznaj sebe jer si moja slika, i onda ćeš spoznati mene čija si slika. U sebi ćeš pronaći mene.” 
 
No po Bernardu, čovjek istodobno treba spoznati da je on nagrđena božanska slika: “Spoznaj sebe kao Božju sliku i zastidi se zbog toga što sije ti prekrio tuđom slikom. Sjeti se svoje plemenitosti i zastidi se takvog otpadništva! Ta ne poriči svoju ljepotu da bi se još više zgražao svojoj ružnoći.”

Psihološko znanje

Ona područja duše koja su nama obično skrivena, za sv. Tereziju su sva rasvijetljena:

 “Jer jako nam je važno, sestre, da ne smatramo da je naša duša nekakva mračna stvar; jer kako je ne vidimo, najčešće mora izgledati da nema dru­gog, unutarnjeg svjetla, osim ovoga koje vidimo, te da u našoj duši vlada nekakva tama.” ZD 7,1,3

Bog je kao sunce koje iz najdubljih predjela duše rasvjetljava njene moći, proizvodeći u njima efekte kao što zrake sunca čine kada prolaze kroz grane drveća, stvarajući različite tonove i boje.

Razlikovanje moći duše. “Ne shvaćamo da nam je nutarnji život na dohvat ruke”. Ovaj svijet duše nije tako jednostavan, nego kompleksan i u stalnom pokretu. Nagli pokreti duše i suprotnosti uzrokovali su tjeskobu  u početku dok nije naučila razlikovati moći duše, od kojih svaka ima svoje pokrete:

“Ja sam se našla u takvoj zbrci misli dobro pritegnuta nekoliko puta i bit će od toga nešto više od četiri godine da sam iz iskustva uspjela shvatiti da misao (ili imagi­nacija, da se bolje shvati) nije razum, te sam to pitala jednog učenog čovjeka i rekao mi je da je tako, što za mene nije bilo malo zadovoljstvo. Jer kako je razum jedna od moći duše, činilo mi se teškim da je katkada tako nezreo, a obično nenadano poleti misao, jer je samo Bog može privezati kad nas priveže uza se tako da izgleda da smo na stanovit način odvezani od ovoga tijela.” ZD 4,1,8

Božje djelovanje u Terezijinoj duši omogućilo joj je da vidi da postoje dva predjela u duši: Vanjski dio u kojem je više zbrke i nemira, jer tamo je mašta koja stalno proizvodi slike i razum koji želi sve razumjeti i o svemu diskutirati (ove dvije moći su promjenjive i ne mogu dugo ostati vezane); te unutarnji dio gdje je puno mirnije – tu su um i volja i bit (esencija) duše, koji su blizu izvorima milosti i poslušnije.

 “Ja sam vidjela, po mojem mišljenju, da su moći duše zaokupljene Bogom i sabrane u Njemu, a s druge strane misao rastresena; bila sam izbezumljena…
…kako god ne možemo zadržati gibanje neba, jer juri svom brzi­nom, isto tako ne možemo zadržati našu misao, pa ulažemo sve moći duše u nju i čini nam se da smo izgubljene i da smo potratile vrijeme provedeno pred Bogom; a duša je možda sva uz Njega, u posve bliskim odajama, a misao u predziđu zamka mučeći se s tisuću životinja, zvijeri i otrovnica…
Dok ovo pišem, razmišljam što se to događa u mojoj glavi, od njezina veli­kog zujanja koje sam spomenula na početku, uslijed čega gotovo da mi je nemoguće ispuniti ono što su mi zapovjedili da napišem. Čini mi se da je u njoj mnoštvo nabuja­lih rijeka, te da se, s druge strane, ove vode obrušavaju, pa mnoštvo ptica i zvižduka, i to ne u ušima nego u najgornjem dijelu glave, gdje kažu da se nalazi najviši dio duše.
uza svu zbrku u njoj, ne ometa mi ni kod molitve ni kod ovoga što govorim nego je cijela duša posve u svojoj smirenosti, ljubavi, željama i jasnoj spoznaji.” ZD 4,1,10

“Prema tome, nije dobro da se zbunjujemo tim mis­lima niti da nam do toga bude imalo stalo;” ZD 4,1,11

Sv. Ivana od Križa također razlikuje ta dva dijela duše: “ Kao što se borbom u tamnoj noći duša borila i čistila na dva načina, to jest s obzirom na sjetilni i s obzirom na duhovni dio, protiv njihovih osjećaja i strasti; tako sada također na dva načina, to jest s obzirom na ista dva dijela sa svim njihovim moćima i požudama, duša konačno stiče mir i tišinu. Stoga dva puta govori stih koji tumačimo: Dok drijemahu još svi mi ukućani, u prvoj strofi i u ovoj, zbog dvaju dijelova, sjetilnog i duhovnog. Oba ova dijela, da bi dostigli božansko sjedinjenje u ljubavi, treba da prije budu preoblikovana, uređena i smirena u svemu što je sjetilno i duhovno, slično kao u Adamovu stanju nevinosti. Zato se ovaj stih, koji se u prvoj strofi odnosi na umrtvenost nižeg dijela, sada odnosi posebno na viši i duhovni dio.” TN 24,2

Da li postoji razlika između duha i duše, ili je to jedno te isto? Određene filozofije Tereziji odgovaraju da je to jedno te isto, no Terezija iz iskustva spoznaje da to nije točno jer joj se dogodilo da duša napusti tijelo no tijelo ne bi umrlo. Kako objasniti ovaj fenomen? Ona to pojašnjava u usporedbi:

“Tko ih proživi, a imadne više sposobnosti od mene, možda će ih znati iskazati, premda mi se čini da je to vrlo teško. Da li se to događa dok se nalazi u tijelu ili ne, to neću znati reći; u naj­manju ruku ne bih prisegla niti da li se nalazi u tijelu, a niti da li je tijelo bez duše.
Mnogo sam puta razmišljala: kako god se Sunce nalazi na nebu, njegove zrake imaju toliku snagu da odjednom stižu ovamo a da se ono ne makne odande, da li duša i duh, koji su jedno kao što su Sunce i njegove zrake, može, s time da ona ostane na svojem mjestu, sa snagom topline koja joj dolazi od istinskog Sunca Pravde, u nekom višem dijelu nadići samu sebe.” ZD 6,5,8-9

“Kakvo je to što nazivaju sjedinjenje i što je to, ne znam iskazati. U mističnoj teologiji to se objašnjava, no ja ni riječi neću znati navesti, niti uspijevam shvatiti što je um, niti pak kakva bi razlika bila između duše i duha. Sve mi se čini jedna te ista stvar, premda gdjekad duša iziđe iz sebe same, poput vatre koja je razgorena i postala plamen, pa poneki put ta vatra silno naraste, ovaj se plamen digne jako visoko iznad vatre, no nije zbog toga nešto drugo, nego onaj isti plamen koji je u vatri. To će vaše milosti shvatiti s vašom učenošću, jer ja ne znam bolje izreći.” MŽ 18,3

Duhovno znanje

Nužno je poznavati neke pojmove iz psihologije za onoga tko se želi baviti duhovnošću, da ne bi otišao u pogrešnom smjeru; no još važnije je imati znanje koje smo ovdje nazvali “duhovno”, koje otkriva duši što je ona pred Bogom, duhovna bogatstva koja joj je Bog usadio, te zle sklonosti koje joj priječe put prema Bogu. Ovo duhovno znanje je ono koje će hraniti poniznost i ono je onaj kruh s kojim treba jest sva ostala jela.

Što smo mi pred Bogom?

Bog je prijatelj reda i istine. Dakle naši odnosi prema njemu trebaju biti utemeljeni na onome što on jest i što smo mi.

On je beskonačan, naš Stvoritelj. Mi smo konačna bića, njegova stvorenja, koja u svemu ovise o njemu. Dakle između nas je bezdan koji razdvaja konačno od beskonačnog, vječno i samostojeće od konačnog koje je stvoreno u vremenu. Bliskost na koju nas Bog poziva ne zatvara taj bezdan (provaliju). Bog će uvijek ostati Bog, a čovjek, iako pobožanstvenjen milošću Božjom, uvijek će ostati konačno biće.

“Znaš li, moja kćeri, tko si ti, a tko sam ja?” Naš Gospodin je pitao sv. Katarinu Sijensku. “Ti si ona koja nije; ja sam Onaj koji jest.” (Dialogue X.)

O čemu je to kontemplirao onaj tko ne poznaje Boga? A ako ne pozna vlastitu ništavost, onda nije još pronašao Boga. Jer onaj koji je zaista dotakao Boga, je iskusio u svom biću vlastitu malenost i veliku bijedu ljudske naravi.

Ovo dvostruko znanje, poznavanja Božje veličine i ljudske malenosti, mora biti temelj duhovnog života, razvijati se s njim. U duši razvija poniznost koju ništa ne može omesti; duša živi u istini a to onda privlači sve Božje darove.

“Poznavati sebe! poznavati Boga! to je savršenstvo čovjeka… ovdje, sva neizmjernost, sva savršenost, apsolutno dobro; tamo: ništa; znati to, kraj je za čovjeka… Biti vječno prignuta iznad dvostrukog ponora, to je moja  tajna! Sv. Anđela Folinjska

Čitajući Terezijina djela ima se dojam kao da je ona stalno bila prignuta iznad ovog dvostrukog ponora svega i ničega. Ona Boga naziva Vaše Veličanstvo i ima veliko poštovanje i strah prema Njemu, svjesna svojih grijeha, ali ujedno ona postaje njegova kćerka, zaručnica i žena u duhovnoj ženidbi. Ova znanost Beskonačnosti, inspirira svo njeno djelovanje, otkriva se u njenim stavovima, prosudbama i savjetima, i ispušta predivan miris jednostavne i duboke poniznosti, u slobodi i radosti, koja je jedna od njenih najljepših vrlina, i koja stalno izvire iz njene duše.

 Ako je tako, kao što jest, nema razloga da se naprežemo nastojeći shvatiti ljepotu toga zamka; jer, budući da je razlika između njega i Boga onakva kakva je između Stvoritelja i stvorenja, jer je stvorenje, dosta je da Njegovo Veličanstvo kaže da je načinjena na Njegovu sliku pa da nekako uzmognemo shvatiti veliko dostojanstvo i ljepotu duše. ZD 1,1,1 

Nadnaravna bogatstva

Duša je stvorena na sliku Božju.

Čovjek je pozvan da bude savršen kao što je Bog savršen.

“Stvari duše treba promatrati u punini, širini i veličini, jer joj ne oduzimaju ništa zato što je puno sposobnija nego što ćemo moći vidjeti, i na sve strane oko nje razlijeva se ovo sunce koje je u ovoj palači. To je jako važno za bilo koju dušu koja dopre do molitve malo ili puno, da se ona ne zbija u kut niti da se steže. Neka hoda po ovim odajama, gore i dolje, i sa strana, jer ju je Bog učinio tako dostoj­nom; neka se ne gnjavi time da dugo bude samo u jednoj sobi.” ZD 1,2,8

Terezija uspoređuje dušu sa dvorcem koji je cijeli napravljen od jednog jedinog dijamanta ili presjajnog kristala. I dodaje:

“… blistavi i lijepi zamak, ovaj istočnjački biser, ovo stablo života koje je zasađeno u samim živim vodama života, a to je Bog.” ZD 1,2,1

 “Ako je tako, kao što jest, nema razloga da se naprežemo nastojeći shvatiti ljepotu toga zamka; jer, budući da je razlika između njega i Boga onakva kakva je između Stvoritelja i stvorenja, jer je stvorenje, dosta je da Njegovo Veličanstvo kaže da je načinjena na Njegovu sliku pa da nekako uzmognemo shvatiti veliko dostojanstvo i ljepotu duše.” ZD 1,1,1

Upoznaj, kršćanine, svoje dostojanstvo! Postao si »dionik božanske naravi« (2 Pt 1,4). 

Sv. Leon Veliki

Kako treba biti svjestan svojih manjkavosti i grešnosti, tako treba biti svjestan i darova koje nam je Bog dao. 

Terezija nikad ne umanjuje one duhovne blagodati koje je Bog udijelio, niti napredak koji je postigla u duhovnom životu, iako još i dalje pada i griješi. Govoreći o duši koja je postigla molitvu mira, ona kaže: “A jako je važno da i duša koja stigne dovde spozna veliko dostojanstvo na kojem se nalazi i veliku milost koju joj je udijelio Gospodin…” MŽ 15,2

“Htjela bih ih posebno upozoriti da gledaju kako ne bi sakrile talent, budući da se čini kako ih Bog hoće odabrati na korist mnogih drugih, posebice u ova vremena kada su potrebni čvrsti prijatelji Božji da bi podržavali slabe.” MŽ 15,5

“A duši kojoj Gospodin daje takve zaloge, znak je da je hoće za uzvišene stvari, i ne bude li to njezinom krivnjom, vrlo će uznapredovati.” PKS 31,11

Prava poniznost trijumfira u istini:

“U tome imam vrlo veliko iskustvo, a imam ga i s nekim plašljivim nedouče­nima, jer me vrlo skupo stoje” ZD 5,1,8

Istina nas oslobađa od opasnosti i od prijevara đavla koji se gdjekad prikazuje kao anđeo svjetla. Ona nas potiče na zahvalnost prema Bogu i da budemo vjerni njegovim poticajima i milostima.

Zle sklonosti

Terezija ih uspoređuje sa zmijama, gujama i otrovnim bićima, 

zato što su ove živine tako otrovne i napasne, i tako opasno njihovo društvo da se samo čudom neće spotaknuti o njih i pasti.” ZD 2,1,2

Dakle postoje zle sile u duši koje dolaze od istočnog grijeha i čine jedan od najvažnijih objekata samospoznaje.

Čovjek je stvoren savršen, mogao je upravljati svojim strastima i pokretima duše no nakon istočnog grijeha došlo je do poremećaja te harmonije između diše i tijela. Od tada vlada rat između to dvoje.

Čovjek u sebi osjeća požudu kojoj se sam ne može oduprijeti, ponos uma i volje, želi biti neovisan o bilo čemu. Nastao je veliki nered u samoj ljudskoj naravi.

Ove zle sklonosti se tako razvijaju i oblikuju ovisno o okruženju u kojem čovjek odrasta, o odgoju koji prima. Ako im se ne odupire one prelaze u navike i bivaju duboko ukorijenjene u fizičkom ustrojstvu čovjeka koje onda prenosi na svoje potomke.

Postoje u nama neke zle sklonosti koje smo naslijedili, koje su možda stare stoljećima. Čini se kao da uspijevaju odbiti sve napade, te čak kad su umrtvljene u svim vanjskim manifestacijama, s vremena na vrijeme podižu takve plimske valove da se čini da nosu sve pred sobom. 

U svakoj duši postoje one dominantne zle sklonosti, koje ujedno vladaju prvim odajama duše.
U drugim odajama duša se bori protiv njih, no one tada postaju iritantne i čine da duša trpi.
U trećim duša ih pobjeđuje, iako se još osjeti njihova snaga.

“Ta, što mari da li je neka ptica vezana tankom niti ili debelom? Koliko je god nit tanka, ptica je uvijek vezana i, dok je ne prekine, ne može poletjeti.” sv. Ivan od Križa, Uspon, 11, 4

Zato je nužna askeza – oslobađanje, mrtvljenje ovih sklonosti

Duhovan čovjek mora poznavati svoje zle sklonosti, osobito one dominantne

Ovdje je samospoznaja jako kompleksan posao, jako bolan, promjenjiv i težak za otkrivanje, ali u isto vrijeme jako koristan. Ovi neuredni apetiti, otrovni reptili, tako opasni i uznemiravajući, koje svaki čovjek nosi u sebi, zbog kojih su i sveci jecali, izazivaju nas na neprekidnu borbu.

Kako steći znanje o samome sebi?

Samo u Božjem svjetlu duša može spoznati samu sebe.

No, zar nisu kontemplativci malo previše usmjereni na same sebe, stalno pričaju o sebi, milostima koje primaju, svojim osjećajima, gledajući na svijet samo kroz veo svojih nutarnjih rasvjetljenja i viđenja?

Zar nije velika opasnost za kontemplativnu osobu, koja bi trebala tražiti Boga u dubinama svoje duše, da traži tamo samoga sebe ili svoje osjećaje i osjetljivosti, te ispituje moći duše čija se zbunjena uznemirenost povećala zbog tišine i šutnje?

Odgovor nam da je Terezija koja kaže da duša ne treba direktno analizirati samu sebe, nego tražiti sebe pod Božjim svjetlom. To je najbolji način da se sebe upozna:

“…po mojem mišljenju, nikad ne uspijevamo upoznati sama sebe ako ne nastojimo upoznati Boga. Gledajući Njegovu veličinu, osvrnimo se na svoju niskost, a gledajući Njegovu čistoću, uvidjet ćemo svoju prljavštinu; razmišlja­jući o Njegovoj poniznosti, uvidjet ćemo kako smo daleko od toga da budemo ponizne.
Dva su dobitka iz ovoga. Prvi, jasno je da neka bijela stvar izgleda mnogo bjelija pokraj crne, a isto tako i crna pokraj bijele. Drugi, zato što naš um i volja po­staju plemenitiji i sposobniji za svako dobro ako osim samo o sebi razgovaramo s Bogom, a velika je nezgoda ako nikad ne izađemo iz blata svoje bijede.” ZD 1,2,9-10

Ovaj savjet je upućen onima koji se nalaze u prvim odajama.

Kasnije, svaki puta kada Božje svjetlo otkrije Njegovu veličinu, u isto vrijeme će otkriti i ljudsku bijedu i malenost:

“Kad je duh Božji [na djelu], nije potrebno pretresati stvari da bi se došlo do poniznosti i nelagodnosti. Sam Gospodin daje to posve drukčije nego mi to možemo steći svojim sitnim razmišljanjima, koja nisu ništa u usporedbi s istinskom poniznošću uz svjetlost što je ovdje ukazuje Gospodin, budući da unosi nelagodnost koja razdire. To je jako poznata stvar, to je spoznaja što je Bog daje da spoznamo kako nikakvo dobro ne posjedujemo po nama, a što su milosti veće, to više [naučimo].” MŽ 15

Znanje o samom sebi je dragocjeno, to je “kruh s kojim se moraju jesti sva jela, koliko god slasna bila, a bez ovoga kruha ne bi se mogli održavati, ali treba jesti umjereno. Kad neka duša vidi da se već predala i jasno shvaća da po sebi nema ništa dobro… ima li potrebe gubiti vrijeme ovdje? Pređimo na druge stvari što ih Gospodin stavlja pred nas, jer nije pravo da ih zapuštamo.” MŽ 13,15

Svetica ovdje misli na osobu koju je njezin duhovnik “držao u okovima osam godina”, želeći da se jedino bavi spoznajom same sebe.

Ne treba se stalno vraćati na razmišljanje o samome sebi ako bi to počelo izazivati melankoliju, jer bi tada to bila napast i đavao bi varao dušu lažnom poniznošću i tako bi duša ostala paralizirana i ne bi išla dalje na svome putu:

“Ah, Bože mili, kćeri, koliko duša mora da je nečastivi tako upropastio. Jer sve im se to čini da je poniznost, pa i mnoge druge stvari koje bih mogla navesti, a dolazi odatle što se ne uspijevamo upoznati; zastranjuje vlastito upoznavanje pa se, ako nikad ne izađemo iz sebe samih, ne čudim jer se toga, i više od toga, treba bojati. Zato kažem, kćeri, da upremo oči u Krista, naše dobro, po kojem ćemo se naučiti istinskoj poniznosti… pa će nam se oplemeniti um – kako sam rekla – te nas neće vlastito spoznanje učiniti plašljivim i kukavičkim.” ZD 1,2,11

Đavolske napasti kod samospoznaje:

“Također se čuvajte, kćeri, nekih poniznosti koje podmeće nečastivi, vrlo nas uznemirujući zbog težine naših grijeha, te običava vršiti pritisak na mnogo načina…
Sve što pokušava, čini joj se opasnim i neplodnim u čemu služi, koliko god to dobro bilo. Obuzima je takvo nepovjerenje da joj klonu ruke da učini bilo kakvo dobro, jer joj se čini da je ono što je dobro kod drugih, kod nje zlo.” PKS 39,1

Kako razlikovati Božje svjetlo od lažnog đavolskog svjetla?

Odgovor nam daje sv. Terezija: 

“Poniznost ne uznemirava, niti uzbuđuje, niti zbunjuje dušu, koliko god velika bila; naprotiv, donosi mir, zadovoljstvo i spokoj. Iako čovjek, videći da je ništavan jasno spoznaje da zavređuje biti u paklu, pa se oneraspoloži i učini mu se da su ga s pravom svi trebali prezreti, te se gotovo i ne usuđuje tražiti milosrđe, ako je poniznost prava ova bol donosi sa sobom blagost i zadovoljstvo, tako da i ne bismo htjele biti bez nje. Ne uznemiruje, niti steže dušu; dapače, širi je i osposobljava da više služi Bogu. Ona druga bol sve zamućuje, sve zbunjuje, svu dušu uznemiri; jako je teška. Mislim da nečastivi hoće da pomislimo kako posjedujemo poniznost i, kada bi to mogao, za uzvrat, hoće da izgubimo pouzdanje u Boga.” PKS 39, 2

Sv. Terezija želi upoznati samu sebe samo kako bi bolje služila Bogu.

Samospoznaja postignuta pod Božjim svjetlom se razvija zajedno s poznavanjem Boga.

Ujedinjena s poniznošću uvijek otkriva ljudsku malenosti i grešnost zajedno s neizmjernošću Božjom. 

Autentična je kada donosi mir, duhovnu ravnotežu, slobodu. Kada se čovjek osjeti malen i bijedan pred Bogom, tada mu ususret prilazi Božja ljubav i milosrđe. Nema nezdrave obehrabrenosti i nevoljkosti nego žar i polet da sve više radi na svojem posvećenju i da se kroči dalje na putu prema sjedinjenju s Bogom.

Za one koji žele više: Voglio vedere Dio

Pročulo se po cijelom Rimu kako neka časna sestra živi sveto i pobožno te po cijele dane moli i vrši pokoru; htjeli su je već za života častiti kao sveticu, a narod je svakodnevno hrlio k njoj. Papa je htio provjeriti radi li se tu o pravom svetom životu ili o nečemu drugome, pa je zamolio o. Nerija da ode posjetiti tu sestru i onda mu kaže svoje mišljenje. Filip je požurio do samostana u kojem je ta sestra živjela. Budući da je maločas padala kiša, ulice Rima bile su pune lokava, i Filip je svojim cipelama ugazio u gotovo svaku od njih.

Kada je došao do samostana, zamolio je sestru vrataricu da mu pozove „sveticu”, no vratarica je odgovorila da je sestra u kapelici u dubokoj molitvi te ju ne smije ometati. No, Filip je bio veoma uporan pa su pozvali dotičnu sestru iz kapele rekavši joj da ju Filip Neri hitno treba. Kada je sestra došla, pitajući se što je tako hitno, Filip joj je odgovorio da ima prljave cipele i da je došao da mu ih ona očisti. Na to je dotična sestra planula; strašno se naljutila na o. Filipa jer ju je zbog tog bezveznog razloga pozvao iz kapelice u kojoj se nalazila u ekstazi. Filip je tako zaključio da je daleko od svetosti, jer joj nedostaje najbitnija stvar: PONIZNOST.


Vježba za kraj:

  1. korak: Znati promatrati samoga sebe

Promatrati samoga sebe veoma je važno. Kako pristupate stvarima, kako reagirate na podražaje, kako govorite, kako se ophodite prema ljudima?

Pomoli se Duhu Svetome da te obasja svojim svjetlom i da te vodi.

  1. korak: Samospoznaja

Pokušajte analizirati što ste otkrili na sebi. Koje vaše tipično ponašanje izlazi na vidjelo? Zašto i kada reagirate tako, a ne drukčije?

  1. korak: Samokritika

Samokritičnost nije lagana, ali je pri izgrađivanju osobnosti presudna. Uklonite ono što radi protiv vas. Zacijelo ste u svome ponašanju pronašli dosta toga što djeluje štetno. Vjerujte, ipak je još uvijek lakše živjeti sa samokritikom nego s kritikom drugih. Zato prestanite sami sebi stajati na putu i stvorite preduvjete za promjenu. Evo nekoliko činjenica koje su vrijedne samokritičnog obračuna:

  1. Ne mogu nikako podnijeti kritiku od drugih. Na to reagiram strašno agresivno.
  2. Toliko sam nestrpljiv da nisam u stanju nikoga saslušati do kraja, pa ljudi o meni misle da sam “napuhana sveznalica”.
  3. Pretjerano sam osjetljiv. Ako me tko ne pogleda s oduševljenjem, odmah pomislim da ima nešto protiv mene.
  4. Osjećam se vrlo nesigurno u prisutnosti stranaca. Zato nisam uvjerljiv, a moj je nastup nesiguran.
  5. korak: Samoodgoj

Sva vaša samokritičnost ne znači ništa ako ništa ne poduzmete. Nakon spoznaje valja odlučno mijenjati način ponašanja da se nadvladaju slabosti. U izgradnji osobnosti to je najteži korak jer je posrijedi promjena navika. A za to treba snage i hrabrosti, obzirnosti i razumijevanja.

Vratimo se na spoznaje iz trećeg koraka i pogledajmo koje bi se mjere trebale poduzeti za nadilaženje ondje opisanih slabosti.

  1. Ubuduće na kritiku želim uzvratiti pozitivno:

–    Neću više uzvratiti protukritikom. Branit ću se samo onda kada su doista svi argumenti na mojoj strani i kada imam dojam da je posrijedi nerazumijevanje.

Spreman sam se ispričati i izgladiti spor ako je kritika opravdana. Trudit ću se da takvo to više ne ponovim.

–   Nevažnu, neutemeljenu kritiku želim jednostavno zaboraviti. Želim kritiku općenito shvatiti kao izvor nove informacije i pritom želim zadržati hladnu glavu.

  1. Kako se boriti protiv vlastitog nestrpljenja?

–   Želim prihvatiti drugoga i onda kad je spor i kada se složeno izražava. Dobro je kad drugi ljudi rade tempom koji odgovara njihovoj sposobnosti.

–    Želim više pozornosti posvetiti ritmu slušanja, čekanja i govorenja.

  1. Kako se boriti protiv preosjetljivosti?

–   Ako mi tko ne posvećuje dovoljno pozornosti, neću odmah umišljati kako mu do mene nije stalo, nego ću shvatiti da moj sugovornik u tom trenutku ima i druge misli na umu.

–   Ako mi to nije jasno, neću umišljati da me onaj drugi zapostavlja, nego ću se truditi razjasniti stvari kroz dodatna pitanja.

–    Ne brinem se što drugi o meni pričaju jer mi to nije važno. Odgovoran sam za vlastite postupke i osjećaje.

  1. Nastupat ću sigurnije:

–    Ne želim prijetiti i upozoravati. Uvijek se lakše primaju pozitivne primjedbe. Razmislit ću kako formulirati misli da budu prihvatljive sugovorniku.

–    Ne želim popustiti pred pritiskom, nego ću sugovornika uvijek vratiti na pametno argumentiranje.

–    Ne želim se pravdati, nego želim ostaviti mjesta da me drugi savjetuje i kritizira.

Želim promijeniti i vanjsko ponašanje: trudit ću se gledati ljude dok s njima razgovaram, razvijat ću jasan, siguran glas, primijeniti gestikulaciju. Sve to pomoći će mi da zračim snagom i spremnošću za kontakte.

Tekst je izvadak iz knjige Jorga Knoblaucha “Biti poduzetnik života”

Dodatak 1.

JOSEMARIA ESCRIVA “Put”
  1. ISPIT SAVJESTI

235 Ispit savjesti. -Dnevni posao. -Računovodstvo, što ga nikad ne zanemaruje onaj, koji dobro vodi kakav posao.

236 Kad dođe vrijeme ispita savjesti, osiguraj se protiv zloduha nijemosti.

237 Ispituj se polako, odvažno. -Nije li istina, da tvoje loše raspoloženje i tvoja žalost bez razloga -prividno bez razloga- potječu od nedostatka odluke, da prekineš tanke, ali “konkretne” mreže, koje ti je lukavo i olakotno napela tvoja požuda?

238 Glavni ispit savjesti je kao obrana. -Posebni, navala. -Prvi je oklop. Drugi, oštar mač.

239 Jedan pogled u prošlost. I… tužiti se? Ne, jer je jalovo. Naučiti, jer je plodonosno.

240 Traži svijetla. -Ustraj, dok ne nadješ korijen, pa da na njemu upotrijebiš to borbeno oružje, posebni ispit savjesti.

241 S posebnim ispitom savjesti trebaš ići ravno za sticanjem jedne odredjene kreposti ili za čupanjem mane, koja tobom vlada.

242 Što sve dugujem Bogu zato, što sam kršćanin! U plač me nagnao moj propust u uzvraćanju na taj dug. U plač od bola Ljubavi. -“Mea culpa!” -Dobro je, da priznaš svoje dugove! Ali ne zaboravi, kako se plaćaju: suzama… i djelima.

243 “Qui fidelis est in minimo et in maiori fidelis est” -tko je vjeran u maloj stvari, vjeran je i u velikoj. -To su riječi sv. Luke, koje ti označuju -učini ispit!- korijen tvojih stramputica.

244 Reagiraj! -Čuj, što ti govori Duh Sveti: “Si inimicus meus maledixisset mihi, sustinuissem utique” -ako me neprijatelj uvrijedi, nije neobično i dade se podnijeti. Ali ti…”tu vero homo unanimis, dux meus, et notus meus, qui simul mecum dulces capiebas cibos” -ti, prijatelju moj i apostole moj, koji sjedaš za moj stol i sa mnom jedeš slatka jela!

245 U danima duhovne rekolekcije tvoj ispit savjesti treba da ima više dubine i više opsega nego li u običajno vrijeme svake večeri. -Inače gubiš sjajnu priliku da se popraviš.

246 Završi uvijek svoj ispit savjesti s jednim djelom Ljubavi, bolom Ljubavi za sebe i za sve grijehe ljudi… -I cijeni očinsku Božju brigu, s kojom ti je Bog uklonio zapreke, da se ne spotakneš.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back To Top
%d blogeri kao ovaj: