Prijateljski odnos s Isusom

Sv. Terezija ima svoj način uspostavljanja prijateljskog odnosa s Učiteljem, a to je misaona molitva.
“Ispitivati savjest, izmoliti Ispovijedam se i prekrižiti se, zna se već da vam to mora biti prvo.
Zatim se pobrinite, kćeri, budući da ste same, da imate društvo. A koje je bolje društvo od samoga Učitelja koji vas je naučio molitvu koju ćete moliti? Predočite sebi da je Gospodin uz vas i gledajte s kakvom vas ljubavlju i poniznošću poučava…” PKS 26,1

“Ova metoda bi trebala biti početak, sredina i kraj svačije molitve.” 

Sabrana i pročišćena u poniznosti, duša koja traži Boga mora ići Isusu Kristu.
Ovo je temelj terezijanske duhovnosti.

Isus Krist u terezijanskoj molitvi

Samo započeti moliti nije dovoljno. Treba ostati u društvu s Isusom:
“…i vjerujte mi, dok budete mogle, nemojte biti bez tako dobroga prijatelja. Ako se naviknete na to da Ga dovodite k sebi i ako On vidi da to činite s ljubavlju i da Mu nastojite ugoditi, nećete Ga moći – kako kažu – odbaciti od sebe; neće vas iznevjeriti nikada; pomagat će vam u svim vašim nedaćama; imat ćete Ga posvuda. Mislite li da malo znači takav prijatelj u blizini?” PKS 26,1

Da bismo ostali u Njegovom društvu, u razgovoru s Njim ne treba tražiti uzvišene misli i koncepte. Dovoljno je pričati s Njim jednostavno:
“Ako ste vesele, gledajte Ga uskrsloga. Ako ste u nevoljama ili tužne, pogledajte Ga na putu prema vrtu. »O, Gospodaru moj, istinski Zaručniče moj! (možete Mu vi reći, ako vam se srce raznježilo vidjevši Ga takvoga, pa ne samo što ćete Ga htjeti gledati, već ćete se radovati što razgovarate s Njime, ne sastavljenim molitvama, već patnjom vašega srca, jer on do njih vrlo mnogo drži).” PKS 26, 4-6

Terezija ilustrira svoje učenje (primjer ter. molitve):
“Zar ste tako potrebiti, Gospodine moj i Dobro moje, da hoćete prihvatiti tako bijedno društvo, kao što je moje, i da vidim na Vašem licu da ste se utješili sa mnom? Pa kako je moguće, Gospodine, da Vas ostavljaju samoga anđeli i da Vas ne tješi čak ni Vaš Otac? Ako je tako, Gospodine, da hoćete sve pretrpjeti poradi mene, što je to što ja trpim poradi Vas? Na što se žalim?” PKS 26, 6

Ova metoda nije samo za neke duše, nego za sve:
“Ovaj način da imamo Krista sa sobom koristan je u svim stupnjevima i vrlo je sigurno sredstvo da se napreduje u prvome i zakratko stigne do drugoga stupnja molitve, te da u posljednjima budemo sigurni od opasnosti koje nečastivi može podmetnuti.” MŽ 12

I Dodaje:
“To je način molitve kojim trebaju započeti, nastaviti i završiti svi, te vrlo siguran i izvrstan put, dok ih Gospodin ne dovede do drugih vrhunaravnih stvari.” MŽ 13,12

Sv. Terezija ne savjetuje ovu metodu molitve, nego kaže da je obavezna.

“Također će vam se učiniti da ona koja uživa tako uzvišene stvari neće razmat­rati o tajnama presvetog čovještva našega Gospodina Isusa Krista zato što će se sva posvetiti ljubavi. – To je stvar o kojoj sam naširoko pisala na drugom mjestu i premda su mi se usprotivili u tome i rekli da ja to ne razumijem zato što su to putovi po kojima vodi naš Gospodin, te kad se već prešlo početke da je bolje baviti se stva­rima božanstva i bježati od tjelesnih, mene neće natjerati da priznam kako je to dobar put. Može biti da se varam i da govorimo svi jednu te istu stvar, no vidjela sam da me je tu nečastivi htio obmanuti, pa sam eto toliko poučena da mislim, čak da sam to više puta rekla ponovno to reći ovdje zato da u tome budete jako oprezne; gledajte ­usuđujem se reći i to da ne vjerujete onome tko vam kaže išta drugo.” ZD 6,7,5

Poteškoće:
Netko si neće moći koristiti svojom imaginacijom da bi si predstavio Krista u sebi, jer ima nestalnu misao kao i Terezija. Kako će se onda postaviti pokraj Njega i pričati s njim?

Terezija daje odgovor iz vlastitog iskustva:
“Imala sam tako malo sposobnosti da si razumom predočavam stvari, ako nije bila riječ o onome što sam vidjela, te se nimalo nisam koristila svojom imaginacijom, kao što čine druge osobe koje si mogu stvarati predodžbe gdje god se saberu. Ja sam jedino mogla misliti na Krista kao čovjeka, no ipak si ga nikada nisam mogla predstaviti u sebi, koliko god sam čitala o njegovoj ljepoti i gledala njegove slike. Kada sam mislila na našega Gospodina događalo mi se kao onome tko je slijep ili u mraku, pa iako razgovara s nekom osobom i vidi da je s njom zato što sigurno zna da se nalazi tamo (hoću reći da shvaća i vjeruje da se nalazi tamo), ne vidi je. Zbog toga sam bila tolika prijateljica slika.” MŽ 9

Drugi imaju misao koja ne može dugo ostati na jednoj stvari, brz gubitak koncentracije. Terezija daje ovaj savjet jer i sama ima problema s tim:
“Ne tražim od vas sada da mislite na Njega, niti da donosite velike sudove, niti pak da obavljate velika i uzvišena razmatranja vašim razumom; ne tražim od vas ništa više nego da Ga gledate. Pa tko vam priječi da oči vaše duše, makar to bilo samo na trenutak, ako ne možete dulje, svrnete na ovoga Gospodina?” PKS 26

Ovaj pogled vjere je uvijek moguć. Terezija to svjedoči iz vlastitog iskustva i inzistira:
“O kćeri, vi koje ne možete puno razmatrati smisleno, niti možete zadržati misli, a da se ne rastresete, navikavajte se, navikavajte se! Shvatite da ja znam da to možete učiniti, jer sam niz godina prolazila taj napor, i silno je velik, a da nisam mogla smiriti misao na jednoj stvari.” PKS 26

Ukratko, nije važno koji put izaberemo da bismo razgovarali s Gospodinom; predstavljanjem imaginacijom,, meditacijom, ili razumskim promišljanjem ili pogledom vjere. Svi putevi su dobri, i mogu se čak isprepletati. Bitno je uspostaviti kontakt s Njim i razgovarati s njim:
“Kako razgovarate s drugim osobama, zašto bi vam uzmanjkalo riječi da razgovarate s Bogom? Ne vjerujte to; barem vam ja neću vjerovati, ako to običavate; (ako stvorite naviku)” PKS 26,9

Ali evo sada jedne veće poteškoće koju iznose “učeni i duhovni ljudi koji znaju što govore”(MŽ 22). Ovo su kontemplativci koji govore drugim kontemplativcima koji su prošli prve stadije duhovnog života. Oni kažu: budući da je kontemplativac naučio da ide iznad tjelesnih stvari i da traži Boga direktno, Njega koji nas prožima i okružuje, zašto bi takvog kontemplativca sada obvezivali da se vraća na tjelesnost, tj. na čovječnost našega Gospodina? To samo vraća natrag one koji su prodrli do duha i duhovnih stvari koje su uzvišenije. “Kad smo već prošli prve stadije” oni kažu, “bit će bolje da se bavimo stvarima koje se tiču Boga Oca i da bježimo od tjelesnih stvari…” ZD VI, 7

Navode ovaj argument: Isus je rekao svojim učenicima da je bolje za njih da on otiđe. Onda su oni nakon njegova Uzašašća bolje shvatili njegovo božanstvo koje im je do tada bilo sakrito, prekriveno velom njegova čovještva.

Ovi argumenti su utjecali i na Terezijino promišljanje. I ona je imala iskustva gdje se duša odjeljuje od tijela i sjedinjuje s Bogom. O želji za tim visoki predjelima i životu u njima, čitala je i u trećem abecedariju F. Osune, koji govori i o tome kako se pripremiti za ta nadnaravna iskustva i kako ih koristiti. Ona je željela poslušati i profitirati od takvih savjeta učenih ljudi:
“Zabluda u kojoj se meni činilo da se nalazim nije bila doprla tako daleko kao ovo, osim što nisam tako rado mislila na našega Gospodina Isusa Krista, već sam se zadržavala u opijenosti, čekajući nasladu.” ZD 6,7,15

No vrlo brzo shvaća da ide krivim putem:
“Zatim sam jasno uvidjela koliko sam bila zastranila, te me nikad ne prestaje boljeti što je uopće bilo vremena da nisam uspijevala shvatiti da se uz tako velik gubitak slabo može dobivati, a i kad bih mogla, ne želim nikakvog dobra, osim stečenoga po Onome po kome su nam došla sva dobra.” ZD 6,7,15

I žali zbog toga:
“Nijednom se ne sjetim tog mišljenja što sam ga imala a da me ne zaboli, i čini mi se da sam počinila veliko izdajništvo, premda iz neznanja.
Zar je moguće, Gospodine moj, da je ma i jedan sat moja misao bila zaokupljena time da biste mi Vi onemogućili još veće dobro?” MŽ 22

Ona otkriva da se duša, u bilo kojem stadiju duhovnog života, mora vraćati na Kristovo čovještvo i nikada se od njega ne odvajati. Da bi to potvrdila koristi se autoritetom samog Isusa:
“Jer sam Gospodin kaže da je On put; isto tako Gospo­din kaže da je svjetlost i da nitko ne može ići Ocu osim po Njemu, te »tko vidi mene, vidi Oca« (Iv 14,6; 8,12; 14,9)”.  ZD 6,7,6

Ove riječi našeg Gospodina su jasne i apsolutne. Nema stanja u kojem one ne bi vrijedile.
A onaj argument da je bolje za njega da on ode (što je rekao svojim učenicima), Terezija ne dopušta da bude argument za ovo:
“Iznose ono što je Gospodin rekao Svojim apostolima, da je bilo dobro da On ode (Iv 16,7) Ja to ne mogu podnijeti. Zacijelo nije to rekao Svojoj presvetoj Majci zato što je bila postojana u vjeri, jer je znala da je Bog i čovjek, i premda Ga je ljubila više nego oni, bilo je to tako savršeno da joj je prije pomagalo. Jamačno, apo­stoli tada nisu bili tako postojani u vjeri kao što su bili kasnije, pa imamo razloga biti mi sada.” ZD 6,7,14

Drugim riječima, čovještvo prekriva božanstvo samo za one koji su, kao i apostoli prije Uzašašća, slabi u vjeri. Za one pak koji čvrsto vjeruju u božanstvo, slijedeći primjer Presvete Djevice, čovještvo samo potpomaže tu vjeru.

Terezijin argument: (proizlazi iz njenog promišljanja i osobnog iskustva): Stavljati svoje sposobnosti i moći u stanje suhoće prije negoli ih je sam Bog sakupio je gubljenje vremena. Ustvari, “ostajati u takvom stanju suhoće, nadajući se da će oganj pasti s neba i spaliti žrtvu kao što je to Bog učinio kod proroka Ilije”(ZD VI, 7) značilo bi čekati čudo od Boga, koje će on izvesti kad mu se svidi, i kad je duša pripremljena za to. Takva nada je sterilna (neplodna, jalova). Sv. Terezija je to probala:
“Jasno sam vidjela da idem loše; a kako je nisam mogla imati stalno, misao je lutala amo-tamo, a duša, čini mi se, kao ptica što oblijeće jer ne nalazi mjesto gdje bi sletjela, gubeći puno vremena i ne napredujući u krepostima i ne mičući se u molitvi.” ZD 6,7,15

Kaže da tada nije napredovala ni u krepostima ni u molitvi. Na što se odnosi sterilnost ovakve metode?

Prvi razlog (manjak poniznosti): “Jedan je taj što je pomalo riječ o slaboj poniznosti, toliko pritajenoj i skrivenoj da se ne osjeća.” MŽ 22
Jer Božja milost se izlijeva samo na ponizne. U svakom ponosu, oholosti ima i zrno gluposti.
Duša se ne smije uzdizati prije negoli je Bog uzdigne, nego neka “bude podno križa sa svetim Ivanom?” MŽ 22
“Ovaj mali nedostatak poniznosti, iako se čini da nije ništa, nanosi veliku štetu da bi se napredovalo u motrenju…”MŽ 22

Riječ je postala tijelom da nas spasi, ali i da se stavi nama ljudima na dohvat. Isus je prebivao među nama, utjelovljen. Ipak evo ima duša koje žele tražiti Boga samo u duhovnim predjelima i čisto duhovno. Zdravi razum Terezije Avilske protestira:
“Mi nismo anđeli, već imamo tijelo. Htjeti postati anđeli dok smo na zemlji – i na zemlji onako kako sam ja bila – besmislica je. Naprotiv, potrebno je da razum ima oslonac u onom najuobičajenijem. Čak da poneki put duša iziđe iz sebe ili bude često tako ispunjena Bogom da ne bude potrebno išta stvoreno da je sabere, to nije tako uobičajeno. Jer u poslovima, proganjanjima i tegobama, kad se ne može imati toliko mira, te za vrijeme suhoće, jako je dobar prijatelj Krist…” MŽ 22

Koliko god duša napredovala treba se vratiti čovještvu Kristovu:
“Isto će se tako nekim dušama činiti da ne mogu misliti na Muku, pa će još manje moći misliti na presvetu Djevicu i na život svetaca, a toliku nam korist i ohrab­renje daje sjećanje na njih. Ja ne mogu zamisliti na što misle, jer odvojivši se od svega tjelesnog, za anđeoske duhove je da uvijek budu ražareni ljubavlju, što nije za nas koji živimo u smrtnome tijelu, pa se treba osvrtati, misliti i osloniti se na one koji su, dok su ga imali, napravili tako velike podvige poradi Boga, a kamoli odalečiti se svjesno od sveg našega dobra i lijeka, koji je presveto čovještvo našega Gospodina Isusa Kri­sta.” ZD 6,7,6

Ali vraćati se stalno našem Gospodinu, znači li to odreći se kontemplacije? Nipošto, ovo je jako dobra priprema za kontemplaciju i njen nastavak:
“No Njegovo Veličanstvo hoće da se smatramo tako nevaljalima da ne zaslužu­jemo da ih čini (čudesa), već da si pomažemo u svemu koliko budemo mogli. A smatram: koliko god uzvišene molitve bile, ovo je potrebno sve dok umremo.” ZD 6,7, 8

Napredovati u molitvi možemo samo posredovanjem Krista, po Njemu, jer on je Put. Ovo je osobito potrebno nakon četvrtih odaja, jer ako onda ne ode natrag Kristu, neće naći slobodu duha i neće napredovati:
“Vjerujem da je u tome uzrok što mnoge duše ne uznapreduju više i ne dođu do vrlo velike slobode duše, kad uspiju doći do molitve sjedinjenja.” MŽ 22

Napustiti Krista je greška koja se plaća time da se ne ide dalje i takve duše sigurno neće dospjeti do šestih i sedmih odaja:
“U najmanju im ruku jamčim da neće ući u ove dvije posljednje odaje; jer ako izgube vodiča, a to je dobri Isus, neće pogoditi put; puno će biti ako se sa sigurnošću nalaze u drugima.”  ZD 6,7,6

Terezija je u ovo sigurna:
“A ja i ne mogu vjerovati da to čine, već da to ne shvaćaju, pa će tako nanijeti štetu sebi i drugima.” ZD 6,7,6

No, neki će reći da više ne mogu razmatrati Kristovu muku ili njegov život. Ta nesposobnost uistinu postoji, ali je nepotpun argument, jer to samo znači da oni ne mogu više meditirati, a meditacija znači razumsko razmišljanje, razmatranje:

“Ima nekih duša – i mnogo je onih koje su sa mnom o tom razgovarale – koje bi, čim ih Gospodin obdari savršenom kontemplacijom, htjele uvijek biti ondje, a to ne može biti, no ostaje im Gospodinova milost tako da kasnije ne mogu razmišljati o otajstvima muke i života Kristova kao ranije. A ne znam koji je tome uzrok, ali biva vrlo redovito da razum bude nesposobniji za razmatranje. Vjerujem da uzrok mora biti taj što se, kako se u razmatranju sve sastoji u traženju Boga, čim Ga se jedanput nađe i duša se navikne da Ga s pomoću volje ponovno traži, ne želi zamarati s razu­mom.”  ZD 6,7,7

Terezija nastavlja:

“No neće ga imati, to jest pravo, ako kaže da se ne zadržava na ovim otajstvima, a ima ih pred sobom mnogo puta, posebice kad ih slavi Katolička Crkva;  nije moguće niti to da duša smetne s uma da je toliko primila od Boga, tako dragocjenih dokaza ljubavi, jer su to žive iskre da je još više ražare u onoj koju gaji prema našemu Gospodinu; no nije toga svjesna jer duša shvaća ta otajstva na savršeniji način; a radi se o tome da joj ih predstavlja razum, pa joj se tako utiskuju u pamet da joj je samim tim što vidi Gospodina shrvanog onim strašnim znojem u Vrtu dosta ne samo za jedan sat već za puno dana, vidjevši jednim običnim pogledom tko je i kako smo nezahvalni bili za tako veliku patnju…
Vjerujem da je to razlog što više ne može prijeći na razmatranje o Muci, pa je to navodi da joj se čini kako ne može misliti na nju.
A ako to ne čini, dobro je da nastoji činiti jer znam da to neće spriječiti ni vrlo uzvišena molitva, a ne smatram dobrim da se u tom ne uvježbava često.” ZD 6,7,11-12

Sveta euharistija dovršava kršćansku inicijaciju, tj. krštenje, ispovijed i pričest. Oni naime koji su krštenjem uzdignuti na dostojanstvo kraljevskog svećeništva te krizmom dublje suobličeni Kristu, po Euharistiji s čitavom zajednicom sudjeluju u samoj Gospodinovoj žrtvi.  KKC 1322

Terezija je jasna: kontemplativac koji je u određenim vremenima ponesen milošću iznad čovještva Kristova, moći će i trebati će se vratiti na ova otajstva Kristova čovještva, svaki puta kada bude za to sposoban – ne da bi meditirao nad njima, jer mu može škoditi, nego ih razmotriti (uzeti u obzir) jednostavnim pogledom i biti potaknut i uzdignut od njih.

Neki će reći da se učenje Ivana od Križa znatno razlikuje od Terezijinog i da on traži potpunu nenavezanost na stvorene stvari. Ali zaboravljaju da on govori o duši koja već ulazi u kontemplativnu molitvu i zato mora govoriti o ovoj nenavezanosti na sva stvorenja. Mjesto koje daje Kristu u duhovnom životu vidimo u Usponu na Goru Karmel (22. poglavlje 2. knjige):
“RJEŠAVA SE SUMNJA KAKO SADA, U NOVOM ZAVJETU MILOSTI, NIJE DOPUŠTENO PITATI BOGA NADNARAVNIM PUTEM KAO ŠTO JE BILO DOPUŠTENO U STAROM ZAVJETU.”
A o tome nam govore i sati koje je znao provesti ispred tabernakula i ispred slike Isusa na križu. Ivan je, kao i Terezija, pio od živih voda otajstava Kristova života i vodio svoje učenike k njima.

Isto govori i Mala Terezija:
…dizalo koje me ima dići do neba, to sa tvoje ruke, o Isuse! Povijest jedne duše, 105.
Dizalo znači napuštanje svega i pouzdanje. Ona prvo meditira o Djetešcu Isusu u jaslicama. Onda o Svetom Licu koje je “zvijezda koja osvjetljava” njene korake, njena jedinstvena pobožnost.

Teološka opravdanost

Adam i Eva – obdareni nadnaravnim darom milost općili su prijateljski s Bogom, a onda ih je grijeh odvojio od Boga i ostavio veliku provaliju između božanstva i ljudskosti (čovječnosti).

Bog radi novi plan – utjelovljenje Riječi – jedinstveni posrednik (Medijator)
On je svećenik zauvijek po redu Melkisedekovu.
“Ja sam Put, Istina i Život” Iv 14,6

Iv 1,9 Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;
Iv 1, 16 Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.

U Njemu su sva blaga mudrosti i milosti, i iz njegove punine ih primamo. Po zasluzi njegove Muke.

“Stoga im Isus ponovno reče: “Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. “Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca.” Iv 10, 7-13

Da bi što obilnije izlio božanski život na nas Krist je želio da budemo u doticaju s njegovim čovještvom, koje je fizički instrument za to, da to bude koliko je god moguće intimnije/bliskije. Preko njega (čovještva) poplave božanskog života prožimaju našu dušu i izlijevaju se ovisno o našem kapacitetu: “Ja sam kruh života… Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!”
Riječi su jasne: imamo život samo ako se pričešćujemo njegovim tijelom, tj. u zajedništvu s Njim.
Drugi sakramenti također postižu svoju snagu i efikasnost samo preko sv. Euharistije.

Sv. Pričest preobražava – nije pričest ta koja se preobražava u onoga koji je jede, nego se preobražava onaj koji blaguje tijelo Kristovo. On dolazi kao onaj koji osvaja da bi nas preobrazio u sebe, u svoje Svjetlo i svoju Ljubav. – jedinstvo Krista s dušom i sa cijelom Crkvom.

Iv 15, 5-6: Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.
Iv 17, 21: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
Iv 17, 24 Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.

Pavao: u Kristu imamo spasenje i pročišćenje od grijeha – da bi činili jedno tijelo u Kristu Isusu. To je temelj kršćanstva.

Crkva: mi smo Kristovo tijelo, on je Glava. Mi smo Kristovi, a Krist Božji.

Trojstvo: Milost je sinovska – ovo je ključno. Rim 8, 15 “…nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: “Abba! Oče!”

Kako mi možemo sudjelovati u životu Trojstva?
Odg.: Po posinstvu, po Riječi – jednom od osoba Trojstva. Riječ je utjelovljena i uznesena u Nebo tj. tamo gdje je oduvijek prebivala, kod Oca, ponijevši ljudsko tijelo. Po svom svetom čovještvu Riječ i nas privlači k sebi.
To je Očev plan spasenja, da po njegovom Sinu i mi budemo njegovi sinovi i sudjelujemo u životu Trojstva.
Ove istine ne bi smjele biti samo predmet naših razmatranja, nego bi trebale oblikovati naš život i naš apostolat.

Tako filozof neće moći okusiti Božansku blizinu koliko god uzvišene bile njegove misli. Kontemplativac također neće moći postići savršenstvo, ako se samo zakopa u tamu noći.
I jedan i drugi moraju ići Kristu i ponizno prihvatiti njegovo vodstvo/posredništvo, Njega koji je Put, vrata ovčinjaka i Dobri pastir.
Bio ti pastir ili mudrac, Boga ćeš dosegnuti ovdje na zemlji samo klanjajući se pred betlehemskim jaslicama i časteći Ga skrivenog u slabosti Djeteta.

Neka duše koje žele intimno zajedništvo s Bogom ne traže drugog puta osim Krista. Meditirati Krista, nasljedovati ga u djelima, mislima, osjećajima i željeti ga pratiti od Betlehema do Kalvarije, je najsigurniji i najkraći put.
Staviti sve na Krista i učiniti da on živi u meni je najveće savršenstvo. Ujedinjeni s Kristom i očiju uprtih u njega, mi smo istodobno u trenutku uspinjanja i već na odredištu u vječnosti.

Svaka nauka koja ne vodi Kristu ili se od njega odvaja je kriva i sumnjiva.

Terezija: budimo ukorijenjeni u Kristu, ali se isto tako ne odupirimo milosti kada nas želi ponijeti u tamne dubine Mudrosti.

U prve tri odaje duša mora imati stalno uprte oči u Krista.
Mudrost Riječi će se očitovati tek u 4. i 5. odajama.
Šeste odaje: potpuno ogoljenje i siromaštvo, duša dijeli žalosna otajstva s Kristom dok čeka da participira u Njegovom proslavljenom životu, u preobražavajućem sjedinjenju u sedmim odajama.

Ne tražim od vas sada da mislite na Njega, niti da donosite velike sudove, niti pak da obavljate velika i uzvišena razmatranja vašim razumom; ne tražim od vas ništa više nego da Ga gledate. Pa tko vam priječi da oči vaše duše, makar to bilo samo na trenutak, ako ne možete dulje, svrnete na ovoga Gospodina? Budući da možete gledati vrlo ružne stvari, pa zar nećete moći gledati najljepšu stvar koja se može zamisliti? Jer nikada, kćeri, vaš Zaručnik ne skida očiju s vas. Pretrpio je tisuću ružnih stvari i prezira protiv Sebe, i to nije bilo dosta da vas prestane gledati, pa zar je onda mnogo da, odvrativši oči s ovih izvanjskih stvari, kadikad pogledate na Njega? Shvatite da ne očekuje ništa drugo, kako kaže zaručnici, osim da Ga pogledamo. Čim budete htjele, naći ćete Ga. Toliko drži do toga da Ga ponovno pogledamo da to neće propustiti.
Ako ste vesele, gledajte Ga uskrsloga, jer će vas razveseliti sama pomisao na to kako je izišao iz groba. I s kakvim sjajem i s kakvom ljepotom! S kakvom veličanstvenošću, kako pobjedonosno, kako veselo! Poput nekoga tko je tako sretno izišao iz boja, u kojem je dobio tako veliko kraljevstvo koje hoće da cijelo bude za vas i On sam s njime. Pa zar je onda mnogo da na Onoga koji vam toliko daje, svrnete jedanput oči da Ga pogledate?
Ako ste u nevoljama ili tužne, pogledajte Ga na putu prema vrtu. Kakvu li je veliku tugu nosio u svojoj duši, budući da je On, premda je sama strpljivost, iskazuje i žali se na nju. Ili Ga, pak, pogledajte privezana uza stup, puna boli, cijeloga tijela izmrcvarenoga zbog toga što vas toliko ljubi; koliko li trpi, gonjen od jednih, pljuvan od drugih, zanijekan od svojih prijatelja, napušten od njih, bez ikoga tko bi se zauzeo za Njega, promrzao od zime, potisnut u takvu samoću da se uzajamno možete tješiti. Ili Ga pogledajte pod teretom križa, a da Mu nisu dali ni da predahne. On će vas pogledati tako lijepim i samilosnim očima, punima suza, i zaboravit će na svoje muke zato da vama ublaži vaše, samo zato što se idete tješiti s Njime i okrećete glavu da Ga pogledate. PKS 26

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back To Top
%d blogeri kao ovaj: