“Da bi vidjeli Boga trebamo umrijeti.”
Ovu rečenicu je Terezija rekla još kao dijete, svojim roditeljima, da bi im objasnila zašto je pošla sa svojim bratom u Maursku zemlju. Jedino smrt otvara našoj duši pogled prema Beskonačnosti. Molitva je potporanj.
I askeza je polagano umiranje koje nas polagano, mrtvljenjem, uvodi u odnos s božanskom prisutnošću – već ovdje, na zemlji.
“Ponovno kažem da se sve, ili veliki dio, sastoji u tome da se prestanemo brinuti o nama samima i o našoj udobnosti, jer tko istinski počne služiti Bogu, najmanje što Mu može pružiti jest život.” PKS 12,2
“U našem Prvotnom pravilu stoji da molimo neprestano. Bude li se to činilo svom pozornošću kojom budemo mogle, što je najvažnije, neće se prestati obdržavati postovi, trapljenja i šutnja, što nalaže naš Red, jer već znate da se time treba pomagati zato da molitva bude istinska, jer udobnost i molitva ne idu skupa.” PKS 4,2
Važnost koju pridaje molitvi u svojoj duhovnosti, ne čini da zaboravi važnost askeze.
Askeza – da bi bila u isto vrijeme efikasna i prikladna/prilagođena ljudskim snagama, trebat će biti prilagođena tim snagama, ali u isto vrijeme i progresivna.
Apsolutni asketizam
- Terezija ima duh ratnika
- Kćer plemićke obitelji, takvo ozračje vlada u Avili
- Samostan sv. Josipa je “mali zamak nastanjen dobrim kršćanima”, zaštićen zidovima siromaštva i poniznosti
- Ovdje su bitke samo duhovne, ali su “bolnije i potrebno je mnogo hrabrosti nego kod mnogih drugih u svijetu”
“Jer, premda se u bitkama stjegonoša ne bori, ne prestaje se izlagati opasnosti, a u svojoj se nutrini jamačno bori više od svih ostalih; jer, budući da nosi zastavu, ne može se braniti i ne smije je ispustiti iz ruku pa makar ga sasjekli na komade. Tako i kontemplativne osobe moraju nositi uzdignutu zastavu poniznosti i podnositi sve udarce koje im zadaju, a da ne zadaju nijednoga, jer njihova je služba trpjeti kao Krist, visoko nositi križ, ne ispuštati ga iz ruku zbog opasnosti u kojima se nađu, niti pokazati slabosti u trpljenju; zbog toga im se daje tako časna služba.” PKS 18,5
- Kreposti: siromaštvo, ljubav, poniznost, nenavezanost
Uprite pogled u vašega Zaručnika… Kada biste vi, čineći to, umrle od gladi, sretnih li redovnica kod Svetoga Josipa! PKS 2,1
“Ako se ne odvažimo odjednom progutati smrt i zakazivanje zdravlja, nikada nećemo napraviti ništa. Nastojte ne bojati je se i sasvim se prepustiti Bogu, pa što bude bude. Što ako umremo?” PKS 11, 4-5
- Želi da njezine sestre budu snažne kao muževi:
“Bolje će biti ovo prijateljstvo nego sve nježnosti koje se mogu izreći, jer se ne rabe, niti se smiju rabiti u ovoj kući, kao što su »živote moj«, »dušo moja«, »dobro moje«, niti druge slične riječi kojima jednu nazivaju ovako, a drugu onako. To je vrlo ženskasto, a ja ne bih htjela, kćeri moje, da u ičemu budete takve, niti da tako izgledate, već kao snažni muževi.” PKS 7,8
“Sada, dakle, vraćajući se onima koji hoće ići po njemu i ne stati do kraja, a to znači stići piti od ove vode života, te kako moraju započeti, kažem da je od velike važnosti, i to sve, velika i jako čvrsta odlučnost da se ne stane, dok se ne dođe do nje, ma što bilo da bilo, ma što se dogodilo, mučilo se koliko mu drago, neka mrmlja tko hoće, makar ne došla tamo, makar umrla na putu ili ne imala hrabrosti za napore koji su na njemu, pa makar potonuo svijet, kao što se više puta dogodi da nam se kaže: »ima opasnosti«, »ona se ovuda izgubila«, »onaj se prevario«, »onaj pak, koji je puno molio, pao je«, »škode krepostima«, »nije to za ženske, jer se mogu umisliti«, »bit će bolje da pletu«, »nisu im potrebne te profinjenosti«, »dosta im je Očenaš i Zdravomarija«.” PKS 21,2
- Velikodušnost je potrebna već od početka duhovnog života.
- Mnogi ne uspiju doći do cilja jer “ne prigrle križ već u početku”.
- U Zamku duše sažima to u par riječi: “Sva težnja onoga tko počinje s molitvom (i nemojte to zaboraviti jer je jako važno) mora biti u tome da radi, da se odluči i pripravi koliko god bude mogao da svoju volju uskladi s voljom Božjom i… da se u tome sastoji najveća savršenost koja se može postići na duhovnom putu.” ZD 2,8
Cilj askeze je upravljanje samim sobom i svojom voljom:
“Jer, sve što sam savjetovala u ovoj knjizi usmjereno je tome da se potpuno predamo Stvoritelju i prepustimo našu volju Njegovoj, te se odreknemo stvorova.” PKS 32,9
Kontemplacija traži apsolutne zahtjeve: “a ako ih ne želite čuti, ni provoditi, ostanite uz vašu misaonu molitvu cijeli vaš život”. PKS 16,5
Potrebno je potpuno predati svoju volju. Samo takvi mogu biti Terezijini učenici i ostvariti definiciju kojom ona definira duhovnog čovjeka: “Znate li što znači uistinu biti duhovan? Postati robovima Božjim, koje će, opečaćene Njegovim znakom, a to je znak križa, jer su Mu oni već dali svoju slobodu, moći prodati kao robove cijeloga svijeta, kao što je On to bio.” ZD 7,4,8
Sv. Ivan od Križa postavlja isti ideal no izražava se još preciznije. Na početku Uspona postavlja crtež s tri puta:
“Duša treba uvijek težiti:
ne onome što je lakše,
nego onome što je teže,
ne onome što je ukusno,
nego onome što nema okusa,
ne onome što je ugodno,
nego onome što je manje ugodno,
ne odmoru,nego umoru,
ne višemu,nego nižemu,
ne utjesi,nego onome što utjeha nije,
ne skupljenu i dragocjenjenu,
nego priprostijemu i neuglednijemu,
ne da želi nešto,
nego da ne traži ništa,
ne da traži bolju stranu onoga što postoji, nego goru,
i da čezne za siromaštvom
i lišenošću od svega što postoji na svijetu
radi ljubavi Isusa Krista!” Uspon, I, 13
Ova nenavezanost se odnosi na zemaljska i duhovna dobra:
“da dođeš do posjedovanja svega,
ne traži da posjeduješ nešto u ničemu;
da budeš sve,
ne traži da budeš nešto u ničemu;
da dođeš do znanja svega,
ne traži da znaš nešto o ničemu.” Uspon, I, 13
Jasno je da su padine Karmela strme i da nema prečaca ni dobrih puteva za uspeti se. Nema platoa za odmaranje, samo usputnih nivoa gdje se za trenutak možeš zaustaviti pomažući se samo štapom, a to je Križ.
Siromašni samostan sv. Josipa u Duruelu, koji je Ivan ukrasio križevima i lubanjama oslikava ovaj življeni apsolutni asketizam. Ova duhovnost ne paradira svojom vanjštinom, niti je skriva, jer želi privući samo jake duše. Terezija to govori sestrama: “Ono što nadasve od Vas tražim jest to da ona koja na sebi primijeti da nije sposobna podnijeti ono što se ovdje provodi, to kaže; ima i drugih samostana gdje se također služi Gospodinu.” PKS 8,3
“a ja ne bih htjela, kćeri moje, da u ičemu budete takve [ženskaste], niti da tako izgledate, već kao snažni muževi.” PKS 7,8
Da li je ovo pretjerivanje u strogosti? Ili izdvajanje samo jakih duša od drugih?
Poslušajmo evanđelje: “A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.” Mt 11,12 Tada Isus reče svojim učenicima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Mt 16,24
Nema drugog puta do Boga doli puta Kalvarije, grub i krvav kao i uspon na Karmel.
Učenicima na putu u Emaus koji su bili skandalizirani onim što se dogodilo na Kalvariji Isus kaže: “Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” Lk 24,26
Zakon trpljenja je zakon života.
Isus ostaje među nama u Euharistiji lomeći se u kruhu na oltaru – mi sudjelujemo u njegovoj muci.
“Umrijeti da bi se darovalo život: to je ono što možemo naučiti od zrna žita. Zato već u prilikama kruha u Euharistiji vidimo da ovaj sakrament ima žrtveni karakter.” (Wilfrid Stinissen, Kruh koji se lomi, 10.)
“Dokle god kruh nije izlomljen, nitko ne može biti sit, nitko nahranjen.”
Origen
Oni sveci koji su iskusili velike patnje, ujedno su iskusili i najveće radosti koje je moguće iskusiti na zemlji. Na samrti Mala Terezija je rekla: “O moja Majko, uvjeravam vas da je kalež pun do vrha!… Nisam mogla ni zamisliti da je moguće tako puno trpjeti.” I odmah nakon toga dodaje: “Ja sam u miru… I ne kajem se što sam se predala Ljubavi.”
Trpljenje = vrata u veliku radost – zato razumijemo zašto sveci inzistiraju na križu.
“Ako bi ti došao netko, propovijedajući laku nauku, pa bio on i anđeo i vršio čudesa da ju podupre, ne vjeruj mu. Radije stavi svoje pouzdanje u strogu pokoru i odvojenost od svih stvari.”
sv. Ivan od Križa
“Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!” Lk 12,50
“Trpjeti ili umrijeti!” – sv. Terezija Avilska
“Trpjeti i biti prezren!” – sv. Ivan od Križa
“Trpljenje je bilo moje Nebo ovdje na zemlji!” – sv. Mala Terezija
A ipak i oni su bili samo ljudi kao i mi:
“Ilija bijaše čovjek baš kao i mi; usrdno se pomoli da ne bude kiše i kiše nije bilo na zemlji tri godine i šest mjeseci.” Jak 5,17
Trpjeli su velike boli, ponekad s tugom, bez hrabrosti, slabi, ali ipak kroza sve u njima je rasla velikodušnost.
Prilagođena (adaptirana) askeza
Čitajući Tereziju i Ivana neki će reći da je ova duhovnost za divove, samo za one najjače, za one posebne duše kao što su bili i oni sami. To je “duhovnost koja nije više ljudska, no srećom postoje drugi kao što je Franjo Saleški čija je duhovnost blaža i savladiva, i Mala Terezija koja je imala razumijevanja za ljudske slabosti i potrebe vremena”, reći će neki.
No, ovo bi bila velika uvreda sv. Franji Saleškom i sv. Maloj Tereziji, tj. reći da oni nisu posjedovali apsolutni asketizam. Samo oni siloviti osvajaju nebo, a ako je njihova sila i snaga sakrivena, ne znači da je nisu posjedovali.
Znamo kakvu je silu trebao poduzeti sv. Franjo Saleški prema sebi, da bi ovladao svojim temperamentom, i kakvo je junaštvo tražio od sv. Ivane de Chantal kada je morala napustiti kuću i osnovati Red sestara od Pohođenja.
Zatim sv. Mala Terezija, savršena učenica sv. Ivana od Križa, koja je rekla: “ja biram sve” i uistinu prihvaćala sve što god joj je došlo u duhovnome životu, i išla do kraja bez jadikovanja, i za koju je Celina rekla da je krepost jakosti karakteristična za nju.
Iza blagosti sv. Franje i smješka sv. Terezije, kriju se herojske kreposti, za koje su se morali itekako potruditi. Kao i Terezija Avilska i Ivan od Križa, oboje su hodočasnici apsoluta. Razlikuju se samo u obliku svetosti i učenju.
Mrtvljenje ima dvostruki učinak: uništenje grijeha u nama i otkupljenje duša. Samo prvi se tiče nas, jer govorimo o asketizmu. Da bi asketizam bio učinkovit treba biti prilagođen temperamentu.
Učenje sv. Terezije i sv. Ivana vrijedi za svako vrijeme – zato su i naučitelji Crkve, ali svakako pripadaju svome vremenu i okolini, zato su nam potrebna tumačenja i komentari njihovih djela.
Franjo Saleški (Filotea) traži radije askezu srca, jer se obraća drugačijoj publici (damama na dvoru ili u kućama), negoli Ivan od Križa i Terezija Avilska.
Mala Terezija kaže da nasilna fizička askeza 16. stoljeća, nije općenito prikladna našim anemičnim temperamentima – da svaka želja za njima proistječe iz duhovne oholosti (ponosa), koja želi postići cilj što prije ili iz nezdrave melankolije, koja je česta u našem vremenu i koja traži trpljenje radi samog trpljenja, no Terezija ne osuđuje mrtvljenje koje je i danas potrebno.
Silu, koju evanđelje od nas zahtjeva, trebamo upotrijebiti protiv ponosa u svim oblicima, jer su duše njega pune kao otrovnog plina. Savršenost je u poniznosti srca.
Lijek je mali put, put duhovnog djetinjstva, malenost, slabost pred Bogom, biti kao dijete. To privlači Boga. Stoga je Mala Terezija prava kći Terezije Avilske i Ivana od Križa. Ona je egzegeta njihove misli.
Progresivni asketizam
U knjizi Moj život Terezija govori o potrebi duhovnoga vodstva. Željela je pronaći duhovnika koji bi joj pomogao, jer kako kaže: “uvidjela sam kako moja duša nije imala snage da bi sama stekla toliku savršenost zbog nekih sklonosti što sam ih imala prema stvarima, premda po sebi nisu bile jako loše, a koje su bile dostatne da pokvare sve.” MŽ 23,5
“Spomenuše mi jednog učenoga svećenika u ovome mjestu, na čiju je dobrotu i uzoran život Gospodin bio počeo ukazivati narodu. […] Počeo je sa svetom odlučnošću voditi me kao jaku, što sam s razlogom trebala biti u skladu s molitvom kojom je vidio da se bavim, da nikako ne bih vrijeđala Boga. Ja pak, kad sam vidjela njegovu odlučnost tako žustru u nekim stvarčicama za koje, kako kažem, nisam imala snage da ih se odmah otresem onakvom savršenošću, rastužila sam se. Kad sam vidjela da je prihvaćao stvari moje duše kao nešto s čime je trebalo dokrajčiti odjedanput, uvidjela sam kako je bio potreban puno veći oprez. […] …a ja sam pak, premda sam u Božjim milostima bila uznapredovala, bila na samom početku u krepostima i mrtvljenju. I doista, da sam trebala razgovarati samo s njime, vjerujem da nikada ne bi uznapredovala moja duša…” MŽ 23, 7-9
Askeza koja vodi potpunoj nenavezanosti mora ići progresivno dalje, po stupnjevima, a ako ne, onda će potpuno propasti (podbaciti).
Ivan od Križa, čija nam se logika nenavezanosti čini zastrašujuća i neljudska, bio je strpljiv ispovjednik, dobar duhovni vođa, otac koji suosjeća s ljudskim slabostima.
Mala Terezija – njena upornost s novakinjama. Učila ih je velikodušnosti, govorila je da je među novakinjama neke morala hvatati za vršak krila, a druge za kožu.
Karmelski učitelji znaju za čistoću i savršenost Božju; te u Njegovom svjetlu otkrivaju i ljudske slabosti. Vole i jedno i drugo istom ljubavlju.
Njihova znanost ne dolazi samo od logike uma, nego i od suosjećajne ljubavi srca.
Njihova duhovna nauka je, ustvari, znanost ljubavi.
