Ivan od Križa govori ljudima koji se osjećaju nesposobnima za promjenu. Možda smo u svojim životima osjetili zov za slobodom, za cjelovitošću, za nečim što je više od onoga što smo sada. Ivan je to osjetio kao poziv da posegne za Bogom. Ali, u nama neki neizrečeni strah može onemogućiti promjenu. Strah je to da možda, stigavši, nećemo naći. Nameće se pitanje: ako se predam/dam sebe, hoće li me Bog ispuniti u mome životu?
Naše biće prirodno oklijeva da rekne “da” jednosmjernom putu koji možda vodi samo u bespuće. To je podrivački strah, i dok se možda nećemo opredijeliti za drugačiji put, možda nikada nećemo u potpunosti izabrati ni ovaj.
Ovdje nam Ivan od Križa ima nešto korisno reći. Pjesnik, dušobrižnik, mistik, Ivan je u prvom redu svjedok Božjeg zahvata u njegov život. Preuzeo je rizik predanja i može govoriti s autoritetom čovjeka očevica. On svjedoči za Boga koji doista hita da nas susretne, promijeni i da nas ispuni u našoj najdubljoj potrebi.
Ivanov je jezik iskovan da odrazi ovaj zahvat. Snažno je pisao u stihovima: njegov Bog je poezija, i tek neznatno proza. Pisao je jezikom zaručnice i zaručnika – najmanje neprimjerena slika za njegovo poimanje kakav je Bog.
Ljubav mijenja ljude, a Ivanovo svjedočanstvo o Božjoj ljubavi može nam pomoći da steknemo povjerenje i budemo hrabri.
Ima i druga stvar. Velikodušni Bog je lijepa stvar dok sve glatko teče. Ali što kad nije tako, i kad navali tmina? Što kad se iskušani obrasci skrhaju, ili nam se čini da smo predaleko zabrazdili da bismo uopće i pokušali? Mi boravimo na rubnim područjima, a neki nas događaji u životu – gubitak, poraz, stres, grijeh – podsjećaju na prijeteći kaos.
Upravo tu stoji Ivan od Križa: na pragu neizvjesnosti; i jamči nam da ono što prebiva iza, nije jednostavno kaos. Tama nosi Duh Božji koji lebdi nad vodama smrti i ima moć da iznjedri uskrsnuće.
Dok osluškujemo i Ivanovu dušu, mi tražimo Krista. Nada nam je da ćemo tamo naći Krista, koji uobličuje svemir. Zapravo, Ivan vidi svijet raspet između petka i nedjelje – umiranje i uskrsnuće gdje svi imaju dom. U našoj tami on pronalazi Isusovu tamu; a odjek koji nam od njega dolazi zahvat je Uskrsa. Ivanovo iskustvo Isusa – nekoć prikovanog, a sada oslobođenog – trebalo bi nam uliti hrabrost u trenutku kad pokušavamo povjerovati u mogućnost promjene.