Putovanje prema Bogu kroz tamnu noć

Kako se približavamo velikom slavlju Božića i kako dani u godini postaju sve mračniji, častimo sv. Ivana od Križa, posebno poznatog po svojim spisima o putovanju prema Bogu kroz tamu.

Njegovo iskustvo samopožrtvovne ljubavi formirat će ga još od djetinjstva i on će razviti ovu temu i koristiti je kao strukturu u svom objašnjenju Božanske ljubavi prema Bogu i standardu kakav bi trebao biti naš vlastiti odgovor na Božju ljubav. Njegove izreke: “Gdje ljubavi nema, stavi ljubav i naći ćeš ljubav”, “Ljubav se plaća samo ljubavlju”, “U predvečerje svoga života bit ćeš pitan o ljubavi”, “Kad doživiš nešto neugodno, pogledaj Isusa raspetoga i šuti“ – sve su oblikovane njegovim vlastitim iskustvom ljubavi onog tko se ispraznio od samo sebe, od svog ega.

Postoje trenuci, na svakom duhovnom putovanju, u kojima se čini da nas sjaj Božje blizine podržava i jača – kada je lako moliti, moliti je uživanje. Ali postoje i vremena neizbježne suhoće, gdje se Bog čini dalekim i odsutnim.

U najpoznatijem djelu sv. Ivana od Križa, njegovoj pjesmi “Tamna noć duše”, opisuje kršćansku dušu koja prolazi kroz razdoblje krajnje suhoće u molitvi. Ali takva suhoća nije dokaz da Boga nema, nego Bog dopušta period suhoće, kako bi duša ustrajala, rasla u vjeri i oslobodila se lažnih slika i lažnih bogova.

U posljednjih nekoliko stoljeća prije Kristova rođenja, Izrael je prolazio kroz posebnu “tamnu noć duše”; mnogi su mislili da je Bog napustio svoj narod i pitali: “Gdje je Mesija kojeg je Bog obećao?” Čežnja i čekanje su trajali stoljećima. Biblijski likovi poput sv. Ivana Krstitelja, Šimuna i Ane, Zaharije i Elizabete, tri mudraca, siromašnih pastira i, naravno, Marije i Josipa, pokazuju nam da je postojao vjerni ostatak koji nije očajavao, nego održavao nadu u Spasitelja.

Tako i na svakom duhovnom putu, kada se Bog čini dalekim, kada teškoće postaju velike, vidimo slomljenost svijeta, i toliki ljudi otpadaju od Crkve. Umjesto da gubimo nadu, moramo ponovno obnoviti svoje povjerenje u Boga – da nam Bog dopušta da prođemo kroz duhovnu kušnju, kako bi naša vjera, nada i ljubav mogli rasti.

Vjerske vlasti nisu prepoznale Isusa kao Mesiju. Nisu mogli prihvatiti činjenicu da je Bog mogao doći u liku djeteta, u liku siromašnog putujućeg propovjednika. Još jedna pouka Ivana od Križa je da Bog često dolazi na načine na koje ga nismo poznavali u prošlosti. Bog dopušta tamnu noć, da da bismo ga mogli doživjeti na nov i neočekivan način.

Da, postoje vremena suhoće kada jednostavno moramo ustrajati u molitvi, ali također moramo biti otvoreni za nova iskustva Boga, za produbljivanje ili proširenje našeg molitvenog života, za otkrivanje Boga u služenju bližnjima. Došašće uključuje otvorenost za oba iskustva: ustrajanje u prokušanim duhovnim iskustvima, ali i otvorenost za nove puteve, doprijeti na novi način do onih siromašnih, do onih u potrebi.

Budući da tamna noć može dovesti do sve dubljeg iskustva Boga, Ivan od Križa je napisao:

“Noćno okrilje blago, Draže no zora rana kad zabijeli, Noći, što združi drago S milim, kog duša želi,”.

Sv. Ivan od Križa je istinski glas Istine. Pouzdan je, jer ne umanjuje zahtjeve Evanđelja. On ukazuje na ono što je istinito i potrebno i ne omekšava riječi da ublaži udarac. On izaziva, ali u isto vrijeme tješi svojim riječima ljubavi i razumijevanja. On zahtijeva, ali u isto vrijeme razumije krhkost ljudske prirode. On drži ideal, ali ostavlja mjesta za ljudsku slabost. On nas hrani čvrstom duhovnom hranom. On je strog, ali u isto vrijeme poetičan i rječit. On govori o mrtvljenju i nenavezanosti, ali uvijek u kontekstu ljubavi. Podsjeća nas da smo dragocjeni i voljeni od Boga. On podsjeća da smo kupljeni Isusovom krvlju i smrću i da ničim drugim ne možemo uzvratiti ono što je On učinio iz ljubavi, osim da mu uzvratimo ljubavlju.

Koja je važnost sv. Ivana u našem današnjem vremenu? Vjerujem prije svega da je on, poput Ivana Krstitelja, glas koji vapi u pustinji: “Poravnajte put Gospodinu!”, njegov glas je kao glas savjesti. Naši životi mogu postati ispunjeni tolikim potrebama, čežnjama i željama, ambicijama i planovima. Nalazimo pune tanjure, a opet odlazimo gladni i žedni. Nalazimo se u svijetu mogućnosti i sloboda, a opet, nalazimo da smo zarobljeni i ograničeni. Što Ivan od Križa kaže na sve ovo? “Na putu do vrha planine ništa, ništa, ništa. A na vrhu planine, i dalje ništa.” Bog je mnogo veći od svih ovozemaljskih dobara. Mnogo veći od naših najuzvišenijih duhovnih iskustava. Mnogo veći nego što naš um može zamisliti. On nas uči da se uspon do sjedinjenja s Bogom ostvaruje u tami i ogoljenju od svega. On uči da se Bog ne nalazi nakon što tama prođe, nego da je Bog u tami, a zagrliti tu tamu je najsigurniji način da se pronađe Bog. Vjera, nada i ljubav, su tri stvari koje su najsigurniji vodiči na koje se možemo osloniti. Živimo u ovim vremenima krize vjere. Tražimo znakove i čuda. Veličamo velike duhovne učitelje i svece, a često puta sami ni da prstom maknemo. Pružamo ruke i mahnito hvatamo sve što nas čini sretnima, samo da bismo se razočarali jer se osjećamo praznima. Ukratko, tražimo Boga na krivom mjestu. Sveti Ivan nas poziva na putovanje UNUTAR.

U razdobljima tame, suhoće, kada je sve više razloga za gubljenje nade, ponovno se pouzdajmo u Boga, da naša vjera, nada i ljubav budu ojačani, da se udostojimo kraljevstva nebeskoga, za Božju slavu i za spasenje duša.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back To Top
%d blogeri kao ovaj: