Utjecaj đavla u duhovnome životu

  • Radi u mraku
  • Terezija često govori o njemu tako da razotkrije njegovu prisutnost – osobito kada je duša na duhovnom raskrižju
  • Za nju đavao  nije samo misteriozna zla moć nego živo biće, osobni neprijatelj
  • Ivan od Križa: često govori o ulozi đavla u duh. životu – ne da bi ga se bojali nego da otkrije njegova skrivena djelovanja koja čini paralelno s Božjima (kao lopov koji u stopu slijedi putnika želeći ga opljačkati kada mu se za to pruži prilika); ako bi se sakupilo sve o djelovanju đavla iz njegovih spisa, dobila bi se bogata nauka o demonologiji

NARAV I MOĆ DEMONA

  • Pali anđeli – revolt protiv Boga, bunt, mržnja
  • Bog im je dopustio da djeluju u svijetu
  • S kakvim moćima oni djeluju u svijetu? – s anđeoskim moćima koje su im ostale nakon pada
  • Djeluju na materiju, osjećaje, imaginaciju, pamćenje
  • Ne mogu prodrijeti u više sposobnosti duše ako im duša to ne dopusti
  • Ne može direktno čitati misli intelekta, niti djelovati na njih
  • Ne može djelovati na volju, čak ni kod opsjednuća, osim ako mu duša to svojom voljom ne dopusti
  • Nadnaravni svijet u koji se ulazi samo ljubavlju i vjerom je za njih potpuno zatvoren
  • Odnos duše i Boga je zatvoren za njih – otajstvo u koje ne mogu prodrijeti
  • No, oni mogu djelovati indirektno na djelovanje duše i duhovnog života
  • Duša može biti prevarena jer je prijelaz od slike do ideje tako brz, te ona ni ne posumnja da je tu djelovao đavao
  • Đavao može poznavati misli intelekta, volju i težnje duše, čak i nadnaravne pokrete duše, ako dobije to napisano ili izgovoreno ili to uspije interpretirati po pokretima duše
  • On gleda vanjske indikacije, izričaje, pokrete i po njima zaključuje, te može pogoditi koje je milosti dobila duša, te njeno sadašnje stanje i budućnost, a zatim podiže  rat protiv nje ako vidi da će mu ona predstavljati veliku opasnost. Sv. Ivan od Križa: Istina je da često, kad duša prima duhovna i skrivena podavanja, premda đavao ne zna koja i kakva su, jer je velik mir što ga ta podavanja uzrokuju u sjetilnom dijelu, ipak upravo po toj dubokoj tišini on prosuđuje da se podavanja zbivaju i da duša prima neko veliko duhovno dobro.” TN II, 23, 4
  • Mala Terezija pripisuje đavlu misterioznu bolest od koje je bolovala kad je imala devet godina. Želio joj se osvetiti zbog velike štete koju mu je nanosila ona i njezina obitelj.

Među parabolama o kraljevstvu Božjem ima jedna koja otkriva ulogu Sotone u životu Crkve i duša:

“Drugu im prispodobu iznese: “Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: `Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?` On im odgovori: `Neprijatelj čovjek to učini.` Nato mu sluge kažu: `Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?` A on reče: `Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.`” (Mt 13,24-30)

  • Pokazuje njegove puteve, djelovanje koje je uvijek na oprezu, budan da bi uništavao Božje pothvate, njegovu sposobnost skrivanja u mraku te Božja strpljivost koja to dopušta – da se razvija zajedno s djelima milosti

1. Učestalost đavlova djelovanja

Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre.” 1Pt 5,8

Mržnja demona je nasilna i uvijek prisutna. Oni koriste svaku moguću priliku da spriječe Božje djelovanje u dušama. Demona ima bezbroj, a njihovi resursi su različiti, zato se nitko ne može smatrati potpuno sigurnim od njihova napada. To je mišljenje i sv. Terezije i o tome piše na više mjesta u svojim djelima. Nema stadija duhovnoga života na kojem se nije s njima susrela i borila. Već u prvim odajama Zamka upozorava:

No kako je ona u nečastivoga uvijek tako zla [namjera], mora imati u svakoj pojedinoj sobi mnoštvo legija nečastivih zato da se bore kako ne bi prelazile iz jednih u druge i, budući da jadna duša to ne shvaća, na tisuću nam načina podmeće smicalice, što ne može toliko onima koje se nalaze bliže mjestu gdje je Kralj…” ZD 1, 2, 12

Kad duša dođe do petih odaja to osobito rasplamsa đavlovu ljubomoru i strah:

Stoga vas, duše kršćanske koje je Gospodin doveo dovle, poradi Njega molim da se ne opuštate, već da izbjegavate prigode, jer u ovom stanju duša nije tako jaka da bi se mogla upuštati u njih, kao što je nakon obavljenih zaruka, a to je u odaji o kojoj ćemo govoriti nakon ove; jer druženje je bilo samo u jednim ogledima – kako se to kaže – i nečastivi će i te kako pomno paziti da je napada i razvrgne zaruke; […]

Kažem vam, kćeri, da sam poznavala osobe koje su se bile jako uzdigle i koje su bile stigle do ovoga stanja, a nečastivi ih je velikom lukavošću i spretnošću ponovno dobio za sebe; jer za to se mora udružiti cijeli pakao stoga što, kako puno puta kažem, ne gube samo jednu dušu, već veliko mnoštvo. On u tome već ima isku­stva.” ZD 5, 4, 5-6

Nakon šestih odaja đavao postaje manje opasan za dušu:

jer ka­snije, videći da je već posve predana Zaručniku, ne usuđuje se toliko zato što ga je strah i iskusio je, ako to nekad učini, da je na velikom gubitku, a ona na još većem dobitku.”ZD 5, 4, 5

Ipak u šestim odajama đavao je jako bijesan na dušu i sve čini samo da duša ne dobije nadnaravne milosti od Boga, želi joj sve to pokvariti. Poslušajmo sv. Ivana od Križa:

“Nerijetko đavao uspije da vidi nekoje milosti što ih Bog dijeli preko dobrog anđela, jer Gospodin redovito dopušta da te milosti budu poznate neprijatelju; i to najviše zato da im đavao suprotstavi svoju silu, u pravednom omjeru, te da tako ne bi mogao tražiti svoja prava, govoreći da mu nije bila dana prigoda da borbom osvoji dušu, kako je to rekao s obzirom na Joba.1 To bi bilo opravdano kad Bog ne bi dopustio da bude neka jednakopravnost između dvaju boraca, to jest između dobrog i zlog anđela, zato da pobjeda bilo koje strane ima veću vrijednost i da duša koja pobijedi i ostane vjerna, zasluži veću nagradu.” TN II., 23, 6

Ipak, božanska komunikacija između Boga i duše, đavlu je sasvim nepoznata:

Ali kad je sam Bog pohađa, onda dakako prima duhovne milosti i naklonosti posve u tajnosti i skrovito od neprijatelja, te se potpuno obistinjuje navedeni stih: U tami što me brani. Razlog tome jest što Božansko Veličanstvo bitno stanuje u duši, kamo ni anđeo ni đavao ne mogu doprijeti da bi razumjeli što se događa, pa stoga neprijatelj ne može spoznati unutarnja i tajna saopćenja što se zbivaju između Boga i duše.” TN II., 23, 11

Ovi tekstovi nam pokazuju da su duše koje teže k savršenstvu njegova najveća meta. Grešne duše mu nisu toliko “zanimljive”, jer ih je lako osvojiti.

Ovi napadi đavla na duše koje teže za svetošću uopće nisu rijetki. Osobito postaju intezivni “ako nečastivi uviđa da u njezinom stanju i običajima ima spremnosti da jako uznapreduje, cijeli će pakao skupiti da bi je prisilio da ponovno izađe.” ZD II, 1, 5

Đavao se ne želi otkriti i pokazati, nego djeluje u tami. Uspješnost zavođenja neke duše koja je gorljiva u pobožnosti ovisi o tome koliko će dobro sakriti ono što on jest i ono što čini. Nikad se ne otkriva na van osim ako nije prisiljen to učiniti, npr. ako ga duša stalno pobjeđuje onda silno bijesan skida svoju masku i prijeti duši. Dakle, kad se otkrije na van to je znak pobjede i svetosti te duše. To se događalo u životu svetaca – npr. Sv. Terezije Avilske i Arškog župnika. (vidi MŽ 31. – gdje Terezija govori o nekim izvanjskim napastima i priviđenjima koja joj je podmetao nečastivi te o uznemiravanjima koja joj je zadavao.)

Vrlo rijetko se događa i to da đavao, uz Božje dopuštenje, zaposjedne tijelo i djeluje kao njegov gospodar. Volja duše ostaje slobodna. Kad se pristupa egzorcizmu Crkva u svojoj mudrosti traži određene znakove koji dokazuju da je riječ o posjednuću. 

Većinom se ne radi o posjednuću nego o djelovanju đavla na području misli/imaginacije ili u osjetima koji su oslabljeni zbog neke bolesti, ili temperamentima koji su se predali melankoliji. On tu djeluje tako da ubacuje razne sugestije putem misli. U početku iskorištava psihičku slabost te osobe ili ako osoba gorljivo čezne za izvanrednim milostima onda on sugerira mrtvljenja koja su iscrpljujuća i koja naštete zdravlju osobe. Tjelesna slabost se tada povećava i duša postaje sve poslušnija njegovim sugestijama. On može uspješnije djelovati u njima ako je moć razuma kod njih oslabila. Nekad su psihička bolest i djelovanje đavla tako isprepletene da ih je gotovo nemoguće razlikovati. 

Kat­kada, pa i često, može biti privid, posebice kod osoba slabe predodžbene moći ili onih sjetnih, hoću reći izrazite sjete. Terezija o ovome kaže: “Kat­kada, pa i često, može biti privid, posebice kod osoba slabe predodžbene moći ili onih sjetnih, hoću reći izrazite sjete. [melankolične]

Na ove dvije vrste osoba ne treba se obazirati, po mojem mišljenju, pa makar kažu da vide, čuju i razumiju, niti ih uznemiriti time da se kaže da je nečastivi, već ih saslušati kao bolesne osobe, s time da poglavarica ili ispovjednik, kome se povjere, kaže da se ne obazire na to, da to nije bit služenja Bogu, te da je tim putem nečastivi mnoge obmanuo, iako s njome možda neće biti tako, kako je se ne bi ožalostilo još više nego što jest; jer ako joj se kaže da se radi o sjeti, nikad neće završiti, zaklinjat će se da to vidi i čuje zato što joj se tako čini. Istina je da je potrebno voditi računa da je se oslobodi molitve i koliko god se bude moglo, da se ne obazire na to; jer nečastivi se običava koristiti tim tako boles­nim dušama makar i ne bilo na njihovu štetu;” ZD VI, 3, 1-3

Zbog velikog otpada od vjere i sve raširenije ateizma, izvanjska očitovanja djelovanja đavla se rijetko vide. Ovaj prividni mir nas ne treba zavarati, jer unutar duša se vode velike bitke, teške, gorke i svakodnevne, iako u tišini, protiv neprijatelja koji neumorno obilazi oko nas i koji, kako kaže sv. Terezija “radi kao tiha turpija” (ZD I, 2, 16)

2. Način i svrha djelovanja đavla

Đavao, neprijatelj duša, nastoji ih navesti na zlo iskušavajući ih; ometa ih i vara zato da ih odvrati od puta na kojem napreduju prema Bogu.

2.1 Kušnje

Đavao obično ne napada na ovaj način, nego koristi dominantna nagnuća koja vidi kod duše i tu nastoji djelovati preko osjetila: određene slike čini još primamljivijima nego što jesu da bi pojačao utisak i užitak, da bi ubrzao čežnju i učinio to što predstavlja još atraktivnijim i aktualnijim, tako da osvoji područje savjesti i dobije pristanak volje.

Sv. Pismo nam opisuje kušnju naših praroditelja, Adama i Eve. Zmija, najlukavija od svih životinja, miješa istinu i laž, pobuđuje osjetilne sklonosti, hrani ponos njihova uma, uspijeva stvoriti nekakvu vrstu dokaza za ono što predlaže i tako pridobiva pristanak volje koji ih vodi u grijeh. Oči im se otvoriše, al počiniše grijeh i gube nadnaravne darove milosti koje im je Bog dao.

2.2 Nemir duše

Ovo je prvo oružje koje đavao koristi, jer čini da duša zastane na putu, da oklijeva, paralizira njezino djelovanje i oslabljuje otpor prema zlu. Ponekad je ovo može za stalno zaustaviti na putu prema Bogu. Nutarnji nemir u duši može je tako obaviti tamom da postaje lak plijen za Zloga i za njegove strategije.

Sv. Terezija kaže da, osobito kod početnika, on potiče tolike uznemirenosti o tome da treba učiniti tolike žrtve i mrtvljenja, o budućnosti, gubitku zdravlja i slično:

Jer ovdje se radi o tome da nečastivi predstav­ljaju ove zmije svjetovnih stvari i predočuju njegova zadovoljstva gotovo vječnima, te poštovanje što ga ima u svijetu, prijatelje i rođake, zdravlje u stvarima pokore… O Isuse, kakva li je pomutnja što je ovdje podmeću nečastivi i žalosti za jadnu dušu koja ne zna da li da pođe dalje ili da se vrati u prvu prostoriju!” ZD II, 1, 3-4

Na drugome mjestu svetica kaže:

Također se čuvajte, kćeri, nekih poniznosti koje podmeće nečastivi, vrlo nas uznemirujući zbog težine naših grijeha, te običava vršiti pritisak na mnogo načina…” PKS 39,1

Nekada kad je um jako uznemiren i rastresen, može biti djelovanje đavla. Terezija ovako piše:

“Dogodi mi se najednom da nečastivi zaokupi razum tako jadnim stvarima, kojima bih se inače smijala, i smuti ga čime god hoće, dok je duša ondje okovana i nije gospodarica same sebe niti može misliti ni na što drugo doli na gluposti što joj ih on podvaljuje, a koje gotovo i nemaju važnosti niti ikakva smisla. Samo vezuje dušu tako da je guši te ne biva pri sebi. Tako mi se dogodilo da mi se činilo kako se nečastivi nekako igraju s dušom kao s loptom, a ona pak nije kadra osloboditi se njihove vlasti.” MŽ 30, 11

Iskustva sv. Ivana od Križa potvrđuju Terezijina. U knjizi Tamna noć on opisuje đavlove taktike kojima želi proizvesti nemir u duši:

“I onda, vidjevši [đavao] da ne može doprijeti u nutrinu duše da bi joj spriječio to dobro, čini sve da proizvede buku i metež u sjetilnom dijelu, gdje ima utjecaja, bilo bolovima, bilo strahom i užasom, da tako uznemiri viši i duhovni dio duše i da je otkine od dobra što ga sada prima i uživa… Koji put, kada i sjetila učestvuju u duhovnom podavanju, đavao lakše uspijeva, preko sjetila, da smeta duhu i da ga uzbudi ispraznim strahom. U tom je slučaju muka, koju đavao prouzrokuje u duhu, veoma teška, katkada teža negoli se može izraziti; jer, kako tu djeluje duh na duh, nepodnosiv je užas što ga zao duh nanosi dobrom duhu, to jest duši.” TN II, 23, 4-5

A u knjizi Živi plamen ljubavi, kaže:

“…kad neka duša uđe u veliku sabranost, ako ne može da je rastrese na spomenuti način, utječe se drugim sredstvima pa se trsi da zastrašivanjima, malodušjem, tjelesnim bolovima ili izvanjskim zvukovima i bukom svrati pažnju na osjete, da bi se duša rastresla od unutarnjeg duha; dok je konačno, kad više ne može učiniti ništa, ostavi na miru.” ŽPLJ III, 64.

Nekada đavao može zavesti cijelu zajednicu, cijeli grad, ljude koji možda imaju i dobre ciljeve:

“Kada za nekoga nemira, nekoga razdora koji je posijao [đavao] -pa se čini da sve vodi za sobom napola slijepe zato što se krije ispod velike revnosti – uzdigne Bog nekoga tko će im otvoriti oči i reći neka paze je li im zamaglio put da ga ne vide…” PKS 21,8

Terezija ovdje očito misli i na osnutak prvog samostana bosonogih karmelićanki – sv. Josipa u Avili, kad se cijeli grad podigao protiv. Gradsko vijeće je razmatralo o tome da uništi samostan, a sama Terezija je trpjela velike muke u duši zbog laži koje joj je predočavao đavao. Đavao je već tada, u početku, shvatio važnost i veličinu ovog osnutka i radio je na tome da zaustavi tako veliko djelo.

2.3 Lažac i otac laži

Nemir je samo priprema, samo atmosfera u kojoj đavao može nesmetano djelovati. Ponavljajući Isusove riječi, Terezija ga naziva “ljubiteljem laži i samom laži”. Kod duše koja gorljivo čezne za savršenstvom, on nema šanse, osim ako zlo prekrije prividom dobra. Prikrivanje i laž su sredstva bez kojih ne može – one su temelj njegove strategije napada.

On gleda kojem dobru duša najviše teži i svoje zlo prekriva tim dobrom. Daje i utjehe kojima hrani lakomost za duhovnim stvarima u duši, čineći da pretjeruje u svojim pobožnostima i mrtvljenjima ili će ta zadovoljstva i utjehe popratiti tako bolnim suhoćama, da će duša biti na kraju obeshrabrena nastaviti duhovnim putem. Sv. Terezija govori o lažnoj poniznosti koju nameće đavao, a koja paralizira dušu i odvodi je od puta svetosti.

Sv. Ivan od Križa kaže da nema izvanredne milosti koju đavao ne može kopirati: 

Bog, služeći se stanovitim sredstvima u vođenju neke duše, dopušta đavlu da upotrebi slična sredstva napadajući je. Stoga, ako joj podaje prava viđenja preko dobrog anđela (a redovito se prava viđenja događaju preko anđela, pa i onda kad se prikazuje Krist, jer on se osobno skoro nikada ne pojavljuje), u isto vrijeme dopušta da joj anđeo tame prikazuje lažna viđenja; tako, ako duša nije dosta oprezna, lako može ostati prevarena, kako se je mnogima i dogodilo.” TN II, 23, 7

Djelujući na osjetilnom području, neprijatelj želi obeshrabriti dušu na duhovnome putu i pojačava napad sve dok je ne dovede do očaja:

“Zlobnik se, zaista, postavlja u zasjedu u točki gdje sjetila prelaze u duh i traži da prevari dušu pašom osjeta, unoseći osjetne stvari, tako da može uživati u njima i da ne pobjegne od njega.” ŽPLJ III, 64.

3. Sredstva za raspoznavanje djelovanja đavla

Trikovi i varke kojima se đavao služi često je teško raspoznati. Ovdje ćemo iznijeti nekoliko uputa i savjeta iz spisa sv. Terezije Avilske koji nam mogu pomoći u većini slučajeva za otkrivanje djelovanja đavla u duhovnome životu.

3.1 Kad se pojave sumnje, sv. Terezija kaže da je najbolje biti nepovjerljiv i čekati:

“…a i bolesne i zdrave [duše] se uvijek tih stvari trebaju bojati dokle god se ne spozna duh. A kažem da je uvijek najbolje s time rašči­stiti u početku…” ZD VI, 3, 3

Ovo nepovjerenje ne vrijeđa Boga, a neće ni naštetiti duši “jer ako je od Boga, od veće je pomoći za napredovanje i bolje raste kad je to prokušano” (ZD VI, 3, 3).

Vrijeme je potrebno da bi se razmotrili plodovi koji nastaju od nadnaravne milosti. Po plodovima se raspoznaje korijen, tj. izvor. Opće pravilo koje vodi u razlučivanje u svakoj okolnosti ponudio je Krist:  “… po njihovim plodovima ćete ih prepoznati (…) Svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova” (Mt 7, 15-20).

3.2 Prvi plod koji nam pokazuje da se radi o utjecaju đavla je laž.

Sv. Terezija kaže:

“…potrebno je biti na oprezu dok se ne dočeka vrijeme ploda što ga donose ova ukazanja, te malo po malo gledati poniznost koju ostavljaju u duši i postojanost u kreposti; jer ako se radi o nečastivome, brzo će dati znak i uhvatit će ga u tisuću laži.” ZD VI, 3, 11

Lažni anđeo svjetla će se kad-tad izdati samoga sebe: nekom kontradiktornošću, pretjerivanjem u govorenju istine, upotrebom nečeg bizarnog ili nekom laži.

Ovaj znak, manjak istine, sv. Tereziji se čini osobito važan:

“Ukoliko se [lokucija] ne drži točno sv. Pisma, držite do nje onoliko koliko bi držali da dolazi od samog nečastivog.” ZD VI, 3

3.3 Đavao ne može proizvesti mir i poniznost u duši.

Isus kaže: “Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.” Poniznost i mir su miris njegove prisutnosti i znak Njegova djelovanja. Đavao i njegovi sluge obično proizvode suprotan efekt. Sv. Terezija piše:

“Kad je nečastivi, poznaje se po tome jer se čini kako se skrivaju sva dobra i bježe od duše, te ona biva nestalna i uznemirena i bez ikakva dobra učinka. Premda se čini da unosi želje, nisu čvrste. Poniznost koju odaje lažna je, pomućena i bez finoće. Čini mi se da će onaj tko ima iskustva s dobrim duhom to shvatiti.” MŽ 25, 12

“ali neće [đavao] moći krivotvoriti učinke koji su spomenuti, niti ostaviti mir u duši, niti svjetlost, već uznemirenost i smutnju… Ako su to milosti i darovi Gospodnji, neka pažljivo pogleda da li se zbog toga smatra boljom, pa ako ne bude zbunjena što je riječ umilnija, neka vjeruje da nije duh Božji. ZD VI, 3, 16-17

Đavao se jako bojao svetaca jer su jako dobro prozreli njegovu prisutnost i njegove spletke.

4. Kako se boriti protiv đavla?

Ne treba ga se bojati, jer to bi značilo izgubiti prednost i povećati njegovu moć i šanse da nas prevari. Nakon što je spomenula kako su je često mučili i ometali, Terezija dodaje:

Ono što je rečeno neka pripomogne da istinskom sluzi Božjem bude malo stalo do tih strašila što ih nečastivi postavljaju zato da zastrašuju. Neka znaju da im, kad god nam je malo stalo do njih, ostaje manje snage, a duša dobiva veću vlast nad njima. Uvijek ostaje neka velika dobit…

Toliko sam spoznala njihovu malu moć, te ih se, ako nisam protiv Boga, gotovo uopće ne bojim. Njihove snage ne predstavljaju ništa ako ne vide duše predane njima i kukavičke, jer tu oni pokazuju svoju moć.” MŽ 31, 10-11

U borbi protiv đavla potrebna je velika razboritost, kao i korištenje nadnaravnog oružja, tj. sakramentala, osobito blagoslovljene vode, molitve i posta. Mudra duša će odbiti napade đavla obnavljajući čin vjere i poniznosti.

4.1 Oružje u borbi protiv đavla

4.1.1 Molitva i budnost 

Budnost u molitvi je neizostavno sredstvo u borbi protiv đavla. Sveta Terezija kaže da je jedan od razloga zašto se treba vježbati u nutarnjoj molitvi taj, da đavao ima sve manje šansi da nas napada. Ako zao duh vidi da smo neoprezni:

“nanio bi veliku štetu. A ako spozna da je netko nepostojan, te da nije čvrst u dobru i vrlo odlučan da ustraje, neće mu dati mira ni spokoja; ulijevat će mu strahove i nanositi neugodnosti, što nikada ne prestaje. Ja to jako dobro znam iz iskustva, pa sam zato to i znala reći, i kažem da nitko ne zna koliko je to važno.” PKS 23, 4

Da istakne važnost borbe protiv paklenih sila, Crkva je odobrila posebne molitve: svečani egzorcizam, egzorcizme Leona XIII., molitvu sv. Mihaelu. Preporuča se i zazivanje onih svetaca kojima je Bog dao posebnu moć protiv demona. Osobito je efikasna molitva svom anđelu čuvaru, jer on ima poslanje od Boga da nas čuva, a od koga će na drugo čuvati nego od palih anđela kojima se on može suprotstaviti moćima svoje anđeoske naravi.

4.1.2 Post 

Apostolima koji su se čudili kako ne mogu istjerati zloduha, naš Gospodin je rekao: ““Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom” (Mk 9,29). 

Sveci koji su imali osobitu vlast nad zlodusima su bili veliki pokornici: sv. Bazilije, sv. Antun, sv. Ivan od Križa, sv. Terezija, sv. Ivan Marija Vianney. Mrtvljenje osjetila, na koje zlodusi obično i djeluju, na prvome mjestu oslobađa nas od njegovog utjecaja. Time mi upravljamo našom naravi, a ne ona nama i to nas na neki način čini sličnima anđelima i daje nam određenu moć nad palim anđelima.

4.1.3 Blagoslovljena voda 

KKC 1667: »Sveta Majka Crkva ustanovila je blagoslovine. To su sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se označuju i molitvom Crkve postižu nadasve duhovni učinci. Njima se ljudi pripremaju da prime glavni učinak sakramenata i bivaju posvećene razne zgode života.«

Među sakramentalima sv. Terezija je osobito preporučivala blagoslovljenu vodu:

U više navrata iskusila sam da nema stvari od koje bi više bježali pa da se ne vrate. I od križa bježe, ali se vrate. Zacijelo je velika moć blagoslovljene vode. Za | mene je posebna i jako znana utjeha koju osjeća moja duša kad je uzimam. Istina je | da se najčešće osjeti neko osvježenje koje ne bih znala iskazati, poput neke unutarnje i naslade koja mi ojača cijelu dušu. To nije privid niti nešto što mi se dogodilo jedanput, / nego jako puno puta i promatrano s velikom pomnjom.” MŽ 31, 4

Kad god je osjetila da ju napada đavao ona je zatražila da joj donesu blagoslovljene vode:

“Drugi put me je pet sati mučio tako užasnim bolovima te unutarnjim i izvanjskim nemirima, da mi se činilo kako to više neću moći podnositi. One koje su se nalazile sa mnom bijahu zaprepaštene, i nisu znale što bi učinile, a ni ja kako da si i pomognem. Običavam, kad su bolovi i tjelesna patnja jako nesnosni, pobuđivati u sebi i čine predanja, moleći Gospodina, ako se udostoji, da mi Njegovo Veličanstvo dade i strpljenja i neka budem takva do svršetka svijeta. Budući da sam taj put osjetila jako žestoku patnju, pomagala sam si tim činima i odlukama. Gospodin se udostojao da spoznam kako to bijaše nečastivi, jer sam pored sebe ugledala neko odvratno crnče kako reži bijesno što je gubilo tamo gdje je kanilo dobiti. Ja pak, čim sam ga ugledala, nasmijala sam se, i nisam se prestrašila, zato što je tamo sa mnom bilo nekoliko sestara i koje se nisu mogle snaći… Budući da mučenje nije prestajalo rekoh: »Ako se ne biste smijale, zamolila bih blagoslovljene vode«. Donijele su mi je, poškropile me njome, ali nije koristilo. Bacih je ja prema mjestu gdje se nalazio, i u hipu je otišao, a minula me je i sva ona bol kao da mi je rukom bila odnesena, osim što sam se osjećala umornom kao da su me dobro premlatili batinama.” MŽ 31, 3.5

Crkva u molitvi blagoslova vode moli da postane “voda zakleta za odgonjenje svake neprijateljske vlasti, i da možeš samoga neprijatelja s njegovim odmetnim anđelima posve iskorijeniti… Gdje se god njome bude škropilo, odonud po zazivanju svetoga imena tvoga neka umakne svako uznemirivanje nečistoga duha i daleko se otjera strah otrovne zmije…”

Razmišljam kako li je veliko sve ono što je naredila Crkva pa se jako radujem kad gledam da one riječi imaju toliku snagu te je daju i vodi, da nastaje tako velika razlika između onoga što jest i nije blagoslovljeno.” MŽ 31, 4

Ana od Isusa u Izvještajima o beatifikaciji Svetice izjavljuje o tom ovo: »Nije htjela, da ikad putujemo bez blagoslovljene vode. Bilo joj je teško, ako bismo je kada zaboravili. Stoga bismo je nosile u tikvici obješenoj o pojasu, pa je htjela, da vazda ulijemo u njezinu tikvicu veleći nam: “Ne znate vi, kakva se okrepa osjeti, kad imamo blagoslovljene vode: jer je veliko dobro tako lako uživati Krv Kristovu. Kadgod bismo putem počele moliti Božansku službu, htjela je, da je uzmemo”.

4.2 Strategija

Možemo biti sigurni u pobjedu ako se borimo spomenutim oružjem, iako sveci nikada nisu sami priželjkivali niti tražili ovu borbu. Onaj tko želi prijeći pustinjom nikada ne traži da susretne razbojnike na putu, pa i ako je siguran u pobjedu. Njemu je na pameti samo da dođe do odredišta svog putovanja. Tako se i duša treba kloniti susreta s demonskim silama na putu prema Bogu.

Najbolja strategija bi bila preletjeti sve napade, udarce i trikove neprijatelja. Ovo se može postići ako se duša kreće, kroz vjeru i poniznost, u nadnaravne predjele gdje đavao nema pristupa.

4.2.1 Ispovijest vjere

Sv. Pavao u poslanici Efežanima ovako piše:

“Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga.” Ef 6,11-16

U knjizi Tamna noć, sv. Ivan govori o tome da se treba sakriti pod ogrtač koji je satkan od teologalnih kreposti i skriva nas od neprijatelja. Vjera je bijela tunika koja nas štiti od đavla:

“Vjera je unutarnje odijelo tako svijetlo da zablješćuje pogled svakog razuma. Stoga, kad duša hoda obučena vjerom, đavao je ne vidi i ne može joj nanijeti štete, jer je vjera štiti više negoli druge kreposti protiv njega koji je jak i lukav neprijatelj. Zato sveti Petar nije označio drugog oružja boljeg od vjere u borbi protiv đavla, kad je rekao: Oduprite mu se čvrsti u vjeri.” TN II, 21, 3-4

Vjera uzdiže dušu iznad područja osjetila, gdje može djelovati đavao, i uvodi je u nadnaravni svijet u koji đavao ne može ući. Tu je duša nedodirljiva za neprijatelja i sigurna od njegovih udaraca i napada.

U knjizi Souvenirs  o. Elizej od Mučenika, učenik sv. Ivana od Križa, prisjeća se kako im je sveti Naučitelj preporučivao metodu “anagoških čina” tj. čina teologalnih kreposti da se izbjegne sve napasti:

“Kada se osjeti prvi pokret ili prvi napad grijeha… ne treba mu se oduprijeti činom suprotne kreposti, prema prvoj metodi, nego treba odmah prebjeći činu ili pokretu anagoške ljubavi koja je suprotivna napadu. Ujedinjujući naše osjećaje s Bogom, duša – uzdižući se – prekida s zemaljskim stvarima, prikazuje se Bogu i ujedinjuje s Njime. Ovime grijeh i napast neprijateljeva ostaju frustrirani, napad nije uspio, plan o zlom djelu ostaje bez svog objekta. Duša, snažnija tamo-gore gdje ljubi, nego u tijelu koje pokreće, izbavlja tijelo od napasti, tako da neprijatelj više ne zna kako da je napadne niti kako da joj naškodi; ona nije više ondje gdje je on mislio da će joj moći naškoditi i upropastiti. Čudesna stvar! Duša kao da postaje stranac za njegove opake poteze; uz svog Ljubljenog i sjedinjena s Njime, slobodna je od svakog poteza u koje je đavao polagao svoje nade [da je odvede na krivi put].”

Ako duša i nije potpuno izmakla napadu, barem može reći da je učinila sve što je u njenoj moći. Ako se duša dovoljno vježba u ovome, kasnije će to činiti sasvim spontano.

Sv. Mala Terezija je kao zadnji čin obrane, kad je vidjela da se više ne može svladati, pronašla u bijegu:

“…kad sam imala kakav zajednički posao s tom sestrom i kad su moje borbe bile previše žestoke, pobjegla sam kao vojni bjegunac. Kako ona nije imala ni pojma o onome što sam za nju osjećala, nikada nije mogla naslutiti motive moga ponašanja… Predraga moja Majko, rekla sam vam već da je moje posljednje sredstvo da ne podlegnem u borbama – bijeg; to sredstvo upotrebljavam već od svog novicijata, i uvijek mi je savršeno polazilo za rukom.” PJD IX, 14b, 216.

U knjizi Tamna noć Ivan od Križa piše o pročišćenoj duši:

“…osjećajući neprijateljsku prisutnost koja zastrašuje — čudnovato! — ne znajući kako i ne čineći sama nikakvih napora, povlači se u najdublju svoju nutrinu kao u sigurno skrovište gdje se osjeća posve sakritom i daleko od neprijatelja, te doživljava u sebi povećanje one mirne tišine koju joj je đavao htio ugrabiti.” TN II, 23, 4

Ova metoda koju sv. Ivan preporučuje može se upotrijebiti i protiv neurednih pokreta osjetila.

4.2.2 Poniznost

Da bi se izbjeglo napade Zloga, sv. Terezija osobito preporučuje krepost poniznosti. Ova krepost duši daje neku vrstu imuniteta. “On [đavao] može učiniti malo i ništa ako je duša ponizna”, kaže sv. Terezija i nastavlja da “Bog mu neće dopustiti da prevari dušu koja se nimalo ne pouzdaje u sebe”.

U svojoj buntovnosti, đavao razumije samo ponos i oholost, on ne razumije skromnost i poniznost. Ako i želi proizvesti neku vrst poniznosti u njoj se uvijek nalaze tragovi ponositosti.

U predvečerje polaganja svojih zavjeta, sv. Terezija od Djeteta Isusa je trpjela napade đavla: 

“Vidjela sam da je život u Karmelu vrlo lijep, ali mi je đavao ulijevao uvjerenje da taj život nije za mene, da ću prevariti poglavare ako pođem stazom na koju nisam pozvana… Moje tmine bijahu tako velike da sam vidjela i shvaćala samo jedno: Nemam zvanja!… Ah, kako da ocrtam tjeskobu svoje duše?… Pozovem dakle svoju učiteljicu iz kora i sva joj zbunjena otkrijem stanje svoje duše… Na sreću, ona je vidjela jasnije nego ja i umirila me potpuno. Uostalom, čin poniženja koji sam učinila upravo je u bijeg natjerao đavla, koji je možda mislio da se neću usuditi priznati svoju kušnju. ” PJD VIII, 76b, 161.

Unatoč svemu onome što đavao može učiniti duši, sv. Terezija Avilska se ni malo ne boji:

“…i šipak svim nečastivima! – jer će se oni bojati mene. Ne shvaćam ove strahove: »Nečastivi, nečastivi«!, tamo gdje možemo reći: »Bog! Bog!«, te ga prisiliti da se trese. Da, jer već. znamo da se ne može micati ako mu to Gospodin ne dopusti. Bez svake sumnje, više me je strah onih kod kojih je tako velik strah od nečastivoga negoli od njega samoga, jer on mi ne može učiniti ništa, a ovi pak, posebice ako su ispovjednici, jako uznemiruju.” MŽ 25, 22

Obraniti se od napada nije dovoljno. Trebamo prepoznati i providonosnu ulogu đavlovu u našim kušnjama koje trpimo na zemlji. Svakako on nas može odvesti prema zlu, no, kako sv. Ivan od Križa kaže:

Ipak treba upozoriti, da kada dobar anđeo dopusti đavlu da dotakne dušu tom strahotom, on to čini zato da je pročisti i pripravi ovim duhovnim postom na neki velik blagdan i na duhovnu milost koju hoće da joj udijeli Onaj koji uvijek usrećuje samo zato da dade život, i ponizuje zato da uzvisi.” TN II, 23, 10

Dakle, Bog dopušta đavlu da nas napastuje i kuša zato da poveća naše zasluge, da naše kreposti budu još čišće i snažnije i da ubrza naš hod prema Njemu [Bogu].

Tauler uspoređuje dušu s jelenom koji trči kroz šumu dok ga hvataju psi. Što više trči i bježi to je žedniji. Tako je i duša više žedna Boga. Nekad se dogodi da jelena uhvati jedan od pasa i zarije svoje zube u njegov trbuh. Kad se jelen više ne može otarasiti psa on ga vuče za sobom i snažno udari njime o stablo da bi mu razbio glavu i bio oslobođen. Upravo to je ono što duša treba učiniti. Kad se ne može riješiti napasnika, onda treba trčati prema drvu križa i Muci našega Gospodina, i time udariti napasti koje ju muče i razbiti glavu napasniku.

Izvor

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back To Top
%d blogeri kao ovaj: