Pustinja – mjesto priprave

“Pripravite Jahvi put kroz pustinju.”

U našem ubrzanom životu možda će biti teško naći mjesto tišine, trenutke mira. No, koliko god to zvučalo paradoksalno, možemo početi tako što ćemo postati više svjesni buke koja nas okružuje. Započni tako što ćeš u sebi imenovati svaki zvuk koji čuješ u tom trenutku prije nego započneš s molitvom.

Zvuk prometa, ljudskih glasova, šum vjetra u drveću, zujanje ulične rasvjete. Koliko zvukova možeš pronaći i imenovati u tom trenutku?

Kada si ih sve imenovao onda pođi dalje, stavi ih sa strane, nemoj ih pokušavati blokirati, samo pusti da te okružuju. A ti kreni dalje na riječi Pisma iz knjige proroka Izaije:

“Glas viče: “Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek` se povisi svaka dolina, nek` se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek` se poravna, strmine nek` postanu ravne. Otkrit će se tada Slava Jahvina i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila.” (Iz 40,3-5)

Čiji to glas viče? Ne znamo. Kasnije će sv. Ivan to sebi pripisati, no za sada to još ne znamo (kod Izaije). No, kako ti doživljavaš ovaj glas i njegovu poruku? Da li zvuči kao da poziva na nešto, ili prijeti, ili te intrigira ili… što?

Glas govori o putu, o cesti koja se proteže preko krajolika – pustinje, stepe – i koja ne dopušta da joj se išta prepriječi. Uzmi par trenutaka da zamisliš ovakvu cestu. Možeš je usporediti i s autocestom koja uglavnom nema zavoja nego ide samo ravno.

Ovo nije obična cesta, nego, ona se naziva Božja staza, Gospodinova cesta. Prorok, dakle, očekuje da će sam Bog putovati ovom cestom, da se susretne sa svojim narodom. Ničemu i nikome neće biti dozvoljeno da stane na put, niti da spriječi ovaj susret. (Kako ti zvuči ovaj dolazak Božji prema tebi, ovo putovanje?) Zamisli Boga kako putuje prema tebi da se susretnete. Kako ćeš se pripremiti na ovaj dolazak?

U meni je jako dubok zdenac. Bog je u njemu. Ponekad ga mogu dohvatiti, ali često su na zden­cu kamenje i šljunak, tada je Bog zakopan. Zato se zdenac mora nanovo iskopati.

Etty Hillesum 

Izaija ovo ne zamišlja kao individualni susret nego susret zajednice. Zamisli da su s tobom tvoji braća i sestre, tvoji prijatelji i da zajedno čekate. Dali to mijenja nešto u tebi? Koja je razlika?

Redak počinje najavom “Glas viče” i time poziva na razgovor. Što je ono što bi ti želio reći svojim glasom, ovom Glasu koji prorok čuje?

Ovaj Glas obećava da će se Bog susresti sa svojim narodom, da će se susresti s tobom i ništa mu neće moći stajati na putu. Uzmi si vremena da kažeš Bogu što misliš o ovom susretu. Što mu želiš reći?

Možda si čitajući ove retke postao svjestan onoga, što stoji na putu između tebe i Boga. Ako jesi, onda reci to Bogu koji obećava da će izbrisati sve što stoji na putu.

Na kraju promisli koje još zadnje riječi želiš reći Bogu na ovoj (sada) otvorenoj cesti. Sad, kad je put raskrčen.


DODATAK 1.

“Ima jedinstven recept za sve. Ima jedan put za sve. Istina je, na tom putu nije svakome jednako i svatko ne gazi po njemu istom brzinom, svatko ne nalazi iste zapreke, iste smetnje. Manje bitne okolnosti toga puta mogu biti različite, ali u bitnosti taj je put ipak samo jedan, isti za sve. A to je put ljubavi. Na tom se putu sigurno dolazi do dobrote. Na tom se putu najlakše i najbrže realizira dobrota u sebi, u svojoj duši. Kakav je taj put ljubavi i što on zapravo u sebi znači? Tko je izumitelj toga puta? Tko ga je oživotvorio? Tko je po njemu prošao?

Izumitelj toga puta je netko neizrecivo divan i velik. Taj netko nije ni filozof, ni mudrac; ni vođa, ni učitelj; ni zakonodavac, ni sudac; odnosno on je sve to, ali daleko veći, jer je Bog sam. A Bog je ljubav. Tko bi izmislio taj put ljubavi, ako ne onaj, koji je ljubav sama? Ali nije on ljubav koja uživa sama u sebi, već on je ljubav koja se razlila na sve, napose na sva razumna bića. On je svoju ljubav postavio i nama za metu. Ne samo kao konačni naš cilj u vječnosti, kad ćemo njegovu ljubav poznati i uživati u njoj. Ne, on već ovdje hoće da bude poznat kao ljubav i voljen kao ljubav. I zato je pravi put k njemu put ljubavi. Bog neće biti za nas neka daleka apstrakcija. Neko uzvišeno i nedohvatno biće. Neka bezlična i bezosobna sila. Ne, Bog hoće biti naša najveća realnost, naša najveća blizina, biće, osoba, koja je kraj nas, u nama i koja nas beskrajno ljubi. I koja hoće, da se k njemu penjemo putem ljubavi.”

(Marica Stanković)

DODATAK 2.

Koje su prepreke na putu predanja Bogu?

Teško nam je vjerovati u Providnost

Prva prepreka sastoji se u sljedećem: teško nam je vjerovati u Providnost i predati joj se, sve dok na konkretan način ne iskusimo da nam je vjerna i da se brine za naše osnovne potrebe. Tvrdoglavi smo, Božja Riječ nije nam dovoljna, želimo bar nešto malo vidjeti da bismo vjerovali! No, u našoj okolini ne vidimo je na djelu na očit način… kako je onda iskusiti?

Treba znati jednu stvar: ne možemo iskusiti Božju pomoć ako mu ne ostavimo potreban prostor u kojem se može izraziti. Uzmimo jednu prispodobu: sve dok se padobranac ne baci u prazno, ne može osjetiti napetu užad padobrana koji ga nosi, budući da se taj još nije otvorio. Mora najprije skočiti, i tek će se tada osjetiti nošenim. Tako je i u duhovnom životu: “Bog daje onoliko koliko od njega očekujemo”, kaže sveti Ivan od Križa. A sveti Franjo Saleški: “Mjera Božje Providnosti prema nama je pouzdanje koje mu ukazujemo.” U tome je istinski problem. Mnogi ne vjeruju u Providnost, jer ju nikad nisu iskusili, a nemaju to iskustvo, jer nikad ne skoče u prazno, ne hode u vjeri, ne daju joj priliku da djeluje: sve proračunaju, sve predvide, hoće sve riješiti računajući samo na sebe, umjesto da računaju na Boga. Osnivači zajednica prednjače u tom duhu vjere: kupuju kuće bez pare u džepu, prihvaćaju siromahe nemajući im što dati jesti… Bog tada za njih čini čuda, čekovi dolaze, tavani se pune. Ali prečesto, tek nekoliko generacija kasnije, sve je isplanirano, sve je izračunato ne čini se ni jedan izdatak ako nema garancije da će se moći platiti. Kako da se onda Providnost pokaže na djelu? To vrijedi i na duhovnom polju. Ako svećenik sastavi sve svoje propovijedi i predavanja sve do zadnje kvačice, da bi bio siguran da pred slušateljima neće biti iznenađenja, i ako se nikad ne usudi propovijedati imajući kao jedini oslonac molitvu i pouzdanje u Boga, kako će iskusiti Duha Svetoga koji govori preko njega, prema riječima Evanđelja: “Ne budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti, jer će vam se onoga časa dati što treba da govorite. Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas.” (Mt 10,19-20)

Budimo jasni: ne želimo, naravno, reći da je zlo ako je čovjek dalekovidan, ako se brine za svoj budžet ili priprema svoje propovijedi. I naše prirodne sposobnosti su oruđe u rukama Providnosti! Sve ipak ovisi o duševnom stavu u kojem nešto činimo. Moramo dobro razumjeti da je ogromna razlika između čovjeka koji, od straha da se ne nađe u stisci i zato što ne vjeruje da Bog pomaže onima koji s njim računaju, predvidi sve do najsitnijih detalja i ne poduzima ništa izvan svojih mogućnosti u danom trenutku, i onoga koji čini (naravno, dopuštene) stvari, predajući se s pouzdanjem Bogu, znajući da će se Bog pobrinuti za sve što se od njega traži, a što nadilazi njegove mogućnosti. Znajmo isto tako da ono što Bog od nas traži zapravo uvijek nadilazi naše prirodne ljudske sposobnosti!

Strah od trpljenja

Druga velika prepreka za predanje Bogu jest prisutnost trpljenja u našem životu i u svijetu oko nas. Bog dopušta trpljenje i kod onih koji se njemu predaju. Dozvoljava da im katkada, pa i na bolan način, nedostaju poneke stvari. U kakvom je samo siromaštvu živjela obitelj male Bernardice iz Lourdesa! Zar to nije opovrgavanje evanđeoske riječi? Ne, jer Gospodin može dopustiti da nam ponešto nedostaje (pa čak i stvari koje svijet smatra neophodno potrebnima), ali nam nikad neće uskratiti ono bitno: svoju prisutnost, svoj mir i sve što je potrebno za potpuno ostvarenje našeg života prema namislima koje on ima za nas. Ako Bog i dozvoljava trpljenje, naša će snaga biti u tome da, prema riječima Terezije iz Lisieuxa, vjerujemo da “ne dozvoljava nepotrebno trpljenje.”

U našem osobnom životu, kao i u povijesti svijeta ako želimo potpuno živjeti našu kršćansku vjeru, moramo biti uvjereni da je Bog dovoljno dobar i dovoljno moćan i da se može poslužiti svakim zlom, svakim, pa i najbesmislenijim i najbeskorisnijim trpljenjem, u našu korist. Na tom području ne možemo imati matematičke ili filozofske sigurnosti, jer to je čin vjere. Upravo na taj čin vjere poziva nas objava Isusovog uskrsnuća, shvaćena i prihvaćena kao konačna Božja pobjeda nad zlom.

Zlo je tajna i sablazan, i to će uvijek ostati. Treba učiniti sve što je moguće da bi ga se uklonilo i da bi se ublažilo patnju, no ono ostaje uvijek prisutno u našoj osobnoj povijesti, kao i u povijesti svijeta. Uloga zla u tajni Otkupljenja ovisi o Božjoj Mudrosti, koja nije ljudska mudrost, i koja će uvijek sadržavati nešto nerazumljivo. “Jer misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” (Iz 55,8-9)

Kršćanin će u određenim trenucima života zasigurno biti pozvan da vjeruje usprkos prividu da se “nada protiv svake nade”. (Rim 4,18) Neizbježne su situacije u kojima ne možemo razumjeti razlog Božjeg djelovanja, kada se više ne radi o ljudskoj mudrosti koja nam je dostižna, koja se može razumjeti i objasniti ljudskim razumom, nego o božanskoj mudrosti, tajanstvenoj i nerazumljivoj, koja je na djelu.

Budimo sretni što ne možemo uvijek razumjeti! Kako bismo inače dopustili Božjoj mudrosti da slobodno djeluje prema svojim namislima? Gdje bi bilo mjesta za pouzdanje? Istina je da u mnogim stvarima ne bismo učinili ono što bi Bog učinio! Sigurno ne bismo odabrali ludost Križa kao sredstvo Otkupljenja! No, srećom Božja Mudrost, a ne naša, sve vodi, ona koja je neizmjerno moćnija, puna ljubavi i milosrdnija od naše.

Pa ako su putevi Božje Mudrosti i nerazumljivi, ako nas njezino djelovanje i zbunjuje, recimo sebi da je to jamstvo da će biti isto tako nerazumljiva u onome što priprema onima koji se u nju uzdaju: ono što nam priprema neizmjerno nadilazi u slavi i ljepoti sve ono što možemo zamisliti ili pojmiti: “Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” (1 Kor 2,9)

Ljudska mudrost može proizvesti samo djela prema ljudskim mjerilima, jedino božanska Mudrost može ostvariti božanske stvari, upravo one božanske veličine koje je nama namijenila.

Eto, dakle, u čemu je naša snaga kad se nađemo pred pitanjem zla: ne filozofski odgovor, nego djetinje pouzdanje u Božju Ljubav i Mudrost, sigurnost da “Bog čini sve da pridonosi dobru onih koji ga ljube” (Rim 8,28) i da “patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama”. (Rim 8,18)

Jacques Philippe (ulomak iz knjige “Traži mir i idi za njim”)

DODATAK 3.

Farizeji – zatvaraju put prema Bogu onima koje trebaju voditi 

Gospodin savjetuje svojim učenicima: “Ne budite kao farizeji.” Tumači im zašto ne smiju slijediti njihov primjer: “Sva svoja djela čine zato da ljudi vide.”

Rabeći teške riječi, kako bi ih potakao na razmišljanje, naziva farizeje licemjerima, uspoređujući ih sa svježe oličenim grobnicama – izvana impresivnim, a iznutra prepunim svakojake truleži. Želja za slavom »odvojila ih je od Boga; natjerala ih da potraže drugo kazalište za svoje predstave, odvela ih je u propast. Svatko se trudi biti prihvaćen od onih gledatelja koje je izabrao i njima prilagođava svoj način ponašanja«. Da bismo bili ponizni, ne smijemo nikad zaboraviti da je gledatelj našega života i djelâ sam Gospodin, kojemu se u svakom trenutku trebamo nastojati svidjeti.

Farizeji su zbog oholosti postali strogi, kruti i zahtjevni prema bližnjima, a blagi i uviđavni prema sebi: »Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete.« Gospodin nam kaže: »Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.« A Duh Sveti preko svetoga Pavla poručuje: »Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!« Jedno od najjasnijih očitovanja poniznosti je služenje i pomoć drugima, ne slučajna i usputna, nego dragovoljna i stalna.
Možda je jedna od Gospodinovih najstrožih opomena upravo ova: »Vi sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.« Farizeji su zatvorili put onima koje su trebali voditi. »Slijepi su, vođe slijepaca!« rekao je o njima na drugome mjestu. Oholost gasi nadnaravno svjetlo, i nama i drugima.

Oholost se očituje u svim životnim područjima. »U odnosima s bližnjima samoljublje nas čini uvrjedljivima, krutima, oholima, nestrpljivima; stvara u nama potrebu za neprestanim potvrđivanjem vlastitoga ja i osobnih prava, čini nas hladnima, ravnodušnima, nepravednima u prosudbama i riječima. Samoljublje čini da uživamo govoriti o vlastitim djelima, uspjesima i iskustvima, o poteškoćama, o patnjama, čak i kada to nije potrebno. Prilikom vršenja određenih pobožnosti ohol čovjek uživa gledati druge, procjenjivati ih i osuđivati; nastoji se uspoređivati i smatrati se boljim od njih, vidi im samo mane i niječe njihove dobre strane, pridaje im nečasne namjere, čak im želeći zlo. Zbog samoljublja […] vrijeđamo se kada smo poniženi, napadnuti ili preskočeni, ili kada nismo prihvaćeni, počašćeni ili cijenjeni u onolikoj mjeri koliko smo se nadali.«

Moramo odbaciti primjer molitve farizeja i učiti od carinika: »Bože, milostiv budi meni grješniku.« Tu kratku strjelovitu molitvu možemo mnogo puta ponavljati, kako bi se u duši potaknula ljubav prema poniznosti i svijest o njezinoj važnosti prilikom molitve. Izvor

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back To Top
%d blogeri kao ovaj: