- Pustinja – mjesto tišine daleko od gradske buke i buke valova mora.
- Ulaziš i u nutarnju pustinju tražeći mjesto tišine unutar samoga sebe gdje možeš susresti Boga.
- Uzmi sada trenutak da dopustiš da tvoja pažnja bude usmjerena prema unutra, dopuštajući vanjskom svijetu da ide svojim poslom/svojim putem.
U tom nutarnjem svijetu, budi svjestan svoga disanja, ne pokušavajući ga mijenjati, samo udiši i izdiši normalno, tiho. Odmaraj se u tome ritmu, a zatim pročitaj tekst iz evnđelja po Luki:
Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom,gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu,
i njemu jedinomu služi!«
Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je:
Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.
I: Na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«
Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.
Prije ovoga događaja Isus je upravo bio kršten i Duh Sveti je na njega sišao, a Otac je rekao da on njegov Sin. Što je Isus osjećao kada je napuštao obalu rijeke Jordan?
Piše da Duh Sveti nagna Isusa u pustinju. Možda Isus treba vremena da razmotri sve ono što mu se upravo dogodilo. Možeš li se sjetiti vremena kada si trebao biti sam/a sa sobom, da bih dobro razlučio/la sve ono što se događa oko tebe?
Isus se u svom životu posvetio tome da ljudi upoznaju onoga koga on naziva Ocem. Prepoznaje da imaju dobri i loši putevi da se to učini. On je kušan da ide prečacem, kratkim putem, lakšim putem. Možeš li prepoznati što ne valja s tim putevima?
Isus odbija put zadovoljenja samo materijalnih potreba čovjeka. On ima na pameti da je ovo Božji plan i neće se oslanjati na spektakularne demonstracije Božje moći. Kako bi ti opisao put koji Isus odabire da bi izvršio svoje poslanje?
Zamisli da sada sjediš pokraj Isusa, prvu noć koju je proveo u pustinji. Možda je kasna večer, pokraj vatre koju je naložio. Što mu želiš reći, dok se priprema za širenje Božje riječi, za javno djelovanje? Ispričaj Isusu o svom životu, svoje osjećaje, ono što sada proživljavaš i što si sve prošao.
O, Gospodine moj, koliko Vas puta prisiljavamo da se pograbite s nečastivim! Zar nije bilo dosta što ste dopustili da Vas uhvati svojim rukama, kad Vas je odnio na vrh hrama da nas naučite pobjeđivati ga? Ali, kako bi to bilo, kćeri, vidjeti skupa ono Sunce i onu tamu, i kakav li je strah pretrpio onaj nesretnik – a da nije znao zbog čega! – jer mu Bog nije dopustio da to shvati. Blagoslovljeno neka bude toliko milosrđe i samilost. Kako bismo se morali stidjeti mi kršćani zato što Ga prisiljavamo svakoga dana da se hvata u koštac – kako sam rekla – s tako prljavom životinjom. (sv. TerezijaAvilska)
Kroz kušnje Isus prepoznaje neke od loših puteva kojima je mogao krenuti. Koja su tvoja kriva skretanja? Možeš li njih donijeti sada pred Isusa?
Na kraju Isus jasnije vidi kako će izvršiti svoje poslanje navještanja Kraljevstva Božjeg. Kada se vraća u gradove naviještati, da li želiš poći za njim ili se možda samo pozdraviti i reći zbogom?
DODATAK 1.
Isus ide na početku u pustinju da rasčisti, razbistri svoj poziv, poslanje da može jasnije vidjeti. Mi sami sebi odvlačimo pažnju s bitnih i važnih pitanja kao: tko je Bog tko sam ja? Jer su to teška pitanja.
U pustinji nema tih stvari koje ti odvlače pažnju, zato je i post. Da se usmjerimo na bitno, zato je i Korizma. Ući u pustinju znači usmjeriti se na ono bitno u svom životu.
- Kušnja – niska jer kamenje je na zemlji. Zahvaća niže dijelove našega bića – zadovoljenje tijela tjelesnih osjeta, strasti – voda, hrana i zadovoljstvo – koje nisu loše same po sebi, ali ako se stave na prvo mjesto zamagljuju oko duše. Požude su kao djeca koja zahtijevaju sve ODMAH. Ne smijemo im odmah udovoljiti ni uvijek kada one žele jer će zavladati kućom. One ne smiju upravljati našim životom.
- Sada ga podiže na više, na višu razinu odakle može vidjeti sva blaga svijeta. Kušnja moći. Moć nije u sebi loša ali moć nije Bog, nije posljednje dobro. Mnogi moćnici su pobijedili prvu kušnju ali ovdje su pali, ovdje su se zaustavili na putu. Moć = vladati nad drugima, upravljati drugima, jako opasna napast. Bogu pripada sva moć.
- Zatim ga vodi na hram na najviše mjesto, jer hram je bio središte političkog društvenog i religijskog života, središte svijeta, slava, čast, svi me mogu vidjeti, na vrhu sam društvene ljestvice, čak me i Bog može vidjeti. Kušnja slave, časti i veličanja ega. Isus kaže da ne iskušavaš Boga – trebaš vršiti Božju volju. “U tvojoj volji Bože je naš mir”, kaže Dante.
DODATAK 2.
Završivši vrijeme posta, Isus ulazi u duhovnu bitku protiv napasnika, Sotone, koji dolazi da ga iskuša. Prilikom pučkih misija u Dijonu, od 4. ožujka do 2. travnja 1900. godine, Sv. Elizabeta od Trojstva je u svoj dnevnik zabilježila neke glavne točke. Nakon kateheze u subotu 18. ožujka u 9h, ona piše: “Život je bitka (Job 7, 1). Cijeli život ćemo biti kušani na ovaj ili onaj način. Sama po sebi, kušnja nije grijeh, čak ni ako možda u njoj nađemo zadovoljstvo, sve dok se osjećaji i misli ne okrenu prema njoj. Ne pokušavajmo se boriti protiv misli koja okupira našu maštu. Najbolja taktika je misliti na nešto drugo. Bog nam je dao oružje protiv napasti: ‘Bdijte i molite’ (Mt 26, 41). S Bogom smo sigurni u pobjedu. Bog nikada ne dopušta napast a da nam ne dadne milost da joj se odupremo. Da, ‘sve mogu u onome koji me jača’ (Fil 4, 13)” (J 73).
Ovo učenje koje je primila prodire u njenu dušu: na kraju svoga života piše u dugačkom pismu svojoj mladoj prijateljici Françoise de Sourdon, koju od milja zove Framboise (malina): “Sjeti se da ‘u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim’ (Ef 1, 4). Također sv. Pavao nam neprestano govori da se ne bojimo borbe, kušnje. ‘Kada sam slab,kliče apostol, onda sam jak, jer se tada u meni nastanjuje snaga Kristova’ (2 Kor 14, 10.9)” (GV 12). Framboise je sedam godina mlađa od nje i Elizabeta u njenom “vatrenom” karakteru prepoznaje infatilnost u svom vlastitom karakteru. Elizabeta je imala “vulkanski” karakter i ispade ljutnje, kako to priznaje svojoj sestri Giti. Za ljubav majčinu i Božju, ona će se oštro boriti protiv svojih pogrešaka – djelima i molitvom Isusu. Njena prva ispovijed, a osobito prva pričest, pomoći će joj da se duboko promijeni. A mi, računamo li na pomoć sakramenata Crkve u borbi protiv napasti, i da bi izdržali u duhovnom boju?
Na početnim stranicama svog dnevnika, 1899. godine, kad je imala 19 godina, Elizabeta je napisala: “Danas sam radosna zato što sam imala priliku Isusu ponuditi mnoge žrtvice kako bih pobijedila svoju preizraženu slabost (ljutnju). Koštalo me mnogo i vidim koliko sam slaba. Kad iskusim neku nepravdu, osjećam kao da mi krv ključa u venama, sve se u meni pobuni… Ali Isus je bio sa mnom, čula sam njegov glas u svome srcu i bila sam spremna sve izdržati za njega!” (J 1). Elizabeta je iskusila iskušenja, borbu protiv svojih pogrešaka. Čak i kasnije ona bdije nad sobom, jer zna da, kad je narav prepuštena sama sebi, brzo se vrati na stare pogreške. A ljubav prema Isusu daje da se izdrži bitka. Gradeći na svom vlastitom iskustvu, želi pomoći i nama, kako vidimo iz pisma koje piše pred kraj života svom prijatelju Charlesu Hallou: “Morat ćeš izdržati bitke, moj mali brate, naići ćeš na mnoge prepreke na putu života; ali nemoj se obeshrabriti. Zovni me u pomoć, da, zovni u pomoć svoju malu sestru. Tako ćeš umnožiti radost u njenom Nebu. Biti će jako sretna da ti može pomoći da pobjediš, da budeš dostojan Boga” (L 342). U zajedništvu sa svetima ne libimo se pozvati u pomoć Elizabetu u našim borbama, mukama i našim kušnjama.
Vrijeme slušanja Riječi
U svojim borbama protiv napasnika Isus pobjeđuje. Pri svakom protivnikovom pokušaju napastovanja,, Isus izvlači odgovor iz Pisma, osobito Tore, Zakona koji je Bog dao svom narodu. U jednom odlomku karmelskog Prvotnog pravila koji govori o duhovnom boju piše: “Svagda čvrsto držite štit vjere, kojim ćete odbiti sve ognjene strijele zlog neprijatelja. […] Mač Duha, a to je riječ Božja, neka je obilato prisutan u vašim ustima i vašim srcima da sve što budete činili bude po riječi Gospodnjoj.”
Da bi izdržali u duhovnom boju, moramo se osloniti na riječ Božju. Isus potvrđuje riječi Ponovljenog zakona: “Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta” (Pnz 8, 3; Mt 4, 4). Mi se hranimo riječju Božjom kako bismo otkrili da smo svoj život primili od samoga Boga. Uzimamo vrijeme posta da bismo sjeli za stol Riječi. Zanimljivo je vidjeti u Elizabetinim pismima s kojom lakoćom iz njenog pera izlazi riječ Božja da bi osvijetlila njene misli. Dobar primjer imamo u pismu “Veličina našeg poziva” koje šalje Framboise [Françoise de Sourdon], koje smo gore već citirali. U ovom prvom tjednu korizme, zapitajmo se: kakav je naš odnos sa Svetim pismom? Hranimo li se njime i da li prebiva u našim srcima i u našim ustima? Da li smo sposobni boriti se oružjem Riječi protiv napada neprijatelja? Možda trebamo odvojiti malo više vremena za čitanje i meditiranje svagdašnjih ili nedjeljnih liturgijskih čitanja?
U današnjem evanđelju (1. korizmene nedjelje) vidimo dva različita citiranja Riječi: kada Riječ citira Neprijatelj da bi Isusu postavio zamku, i kada to čini Isus koji se ponizno utječe Bogu riječima Pisma i tako uspostavlja vezu s Ocem. Elizabeta je pažljiva čitateljica riječi Božje. U njoj otkriva plan koji Bog ima za nju i za one koje On poziva da ga slijede. U posljednjim duhovnim vježbama koje piše nekoliko tjedana prije smrti, Elizabeta piše:
“Živa je – kaže sv. Pavao – Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu (Heb 4, 12). Zato je ova riječ sposobna ogoliti dušu, to je njena narav i njena svrha. Ona čini i stvara ono što izražava i na što ukazuje, naravno uz pretpostavku da se duša dopusti oblikovati. Slušati riječ nije dovoljno, moramo je i čuvati (Iv 14, 23) i čuvajući je duša će biti ‘povećena u istini’. To je Učiteljeva želja: ‘Posveti ih u istini: tvoja riječ je istina’ (Iv 17, 17). Zar nije ovo obećao onome tko čuva njegovu riječ: ‘Otac moj će ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti’ (Iv 14, 23)? Čitavo Trojstvo prebiva u duši koja ljubi u istini, tj. koja čuva njegovu riječ” (UR 27-28).
Elizabeta nas poziva da se prepustimo stvaralačkom djelovanju Riječi. Samo Riječ Božja može nas ogoliti, učiniti jednostavnijima iznutra, pod uvjetom da joj to dopustimo. Elizabeta naglašava da nije dovoljno samo slušati riječ, nego je treba čuvati, dopustiti joj da stanuje u dubini našeg bića i da odjekuje u nama, stvarajući u nama sklad. Čuvati riječ znači dopustiti Presvetom Trojstvu da se nastani u nama. Time smo onda odgovorili milosti primljenoj na krštenju.