Draga moja Celina, nisam mogla poslati pismo bez da ti uputim nekoliko riječi. Zbog toga sam prisiljena ukrasti nekoliko trenutaka od Isusa, no ništa zato, jer mi ionako o njemu pričamo. Bez njega, nikakav razgovor ne zanima naša srca… Celina, golema samoća, očaravajuća obzorja koja se otvaraju pred tobom, moraju obilno progovoriti tvojoj duši! Ja ne vidim sve ovo, no kažem sa sv. Ivanom od Križa: „Ja u svom Ljubljenom imam planine, usamljene šumovite doline, itd.”… Taj Ljubljeni poučava moju dušu, progovara joj u tišini, u tminama…
U posljednje vrijeme došla mi je jedna misao o kojoj moram progovoriti mojoj Celini. Jednoga dana, dok sam razmišljala o tome što mogu učiniti za spasenje duša, jedna riječ iz Evanđelja mi je pokazala živo svjetlo. U ono vrijeme, Isus govoraše svojim učenicima, pokazujući im polja zrelog žita: „Podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu.” I malo dalje: „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite, dakle, gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” Kakav misterij!… Zar Isus nije svemoguć! Zar stvorenja ne proizlaze iz Onoga tko ih je stvorio? Zašto onda Isus kaže: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.”? Zašto?… Ah, pa to je zbog toga što Isus ima prema nama tako veliku ljubav, da želi da i mi imamo udjela s njim u spasenju duša. On ništa ne želi učiniti bez nas. Stvoritelj svemira čeka na molitvu jedne siromašne duše da bi spasio druge duše koje su, kao i ona, otkupljene njegovom predragocjenom krvlju. Naše specifično zvanje nije u tome da idemo u žetvu. Isus nije rekao: „Podignite oči, pogledajte polja i idite u žetvu.” Naše poslanje je još uzvišenije. Evo riječi našega Isusa: „Podignite oči svoje i gledajte.” Vidite kako ima praznih mjesta u mome Nebu. Na vama je da ih popunite. Vi ste moj Mojsije dok moli na planini. Ištite od mene radnike i poslat ću vam ih. Ne tražim drugo doli molitvu, vapaj vašega srca!…
Apostolat molitve, nije li, takoreći, uzvišeniji od apostolata riječi? Naše poslanje, kao karmelićanki, je okupiti evanđeoske radnike koji će spasiti milijune duša, kojima ćemo mi biti majke!… Celina, da ovo nisu Kristove riječi, tko bi se usudio povjerovati u njih? Nalazim da je naše poslanje tako lijepo! Na čemu da zavidimo svećenicima?… Kako bih željela izreći sve što mi je na pameti, no nedostaje vremena, pokušaj razumjeti sve ono što ti nisam uspjela napisati!
sv. Terezija od Djeteta Isusa, Pismo Celini, 15. kolovoza 1892., br. 135.
