Odjekivanje zahvata

Zna Ii Ivan od Križa o čemu mi to govorimo kad mu pričamo o sjenovitim područjima naših života? Je li on bio do tih vanjskih rubova, gdje se stvari ruše? Pitanje je stvarno. Ono što je Ivan pisao u sebi je dovoljno suvislo, no ponekad je teško uvidjeti kakav je odnos njegovih tekstova prema njegovoj vlastitoj životnoj povijesti, ili prema složenosti svojstvenoj nama.

Za života su ga poznavali kao ‘tihog čovjeka’; kad se radilo o njegovom doživljaju Boga, bio je ‘spor na govoru o takvim stvarima’. Tako i u njegovim knjigama: riječ “ja” rijetko se pojavljuje. Dok se iz stranice u stranicu niže veličanstvena teorija, lako se može oprostiti onome koji poželi daje Ivan neku stranicu začinio i ponekom osobnom anegdotom.

Anonimnost je varljiva. Istina je da Ivanovi tekstovi izranjaju upravo iz njegove vlastite životne priče, i to u trenutku njegove najveće slabosti. Oni je plod njegova iskustva, pa tako kad mu mi prilazimo, noseći svoje vlastito iskustvo, možemo se nadati dobrodošlici.

Spremnost s kojom su mu ljudi prilazili prvi je pokazatelj Ivanove upućenosti u stvar. Ivan je umro u dobi od četrdeset devet godina, 1591. Tijekom trideset godina služio je kao svećenik u redu redovnika karmelićana. U toj su ga službi ljudi smatrali privlačnim.

Jedan primjer su dvojica mladih pomoćnika iz bolnice koje su zamolili da ga prate (u toj fazi bolesnog i oslabljenog) na putu preko Španjolske. Iskazivanje naklonosti prema njemu nije im moglo donijeti nikakvu korist; međutim, kad su se vratili na radno mjesto, raspitali su se o njemu i “zahvališe Bogu što su ga upoznali i pratili”’

Tako i služavka Ivana: u Ivanu je našla doživotnu potporu. Kao starica, dugo nakon Ivanove smrti, još je uvijek čuvala medaljončić s njegovom slikom. Njegova su joj pisma još uvijek govorila, osobito u vremenima pomutnje: “Ali ništa ti ne nedostaje …Osoba koja ne želi ništa osim Boga ne hoda u tami, ma kako se siromašnom i tamnom činila samoj sebi….’

Redovnici s kojima je živio u zajednici više su ga puta opisali kao”ljubaznog”. Za njega se govorilo da je “veseo i opušten sa svakim”. Jest da u ovim svjedočanstvima ima sjaja koji se pojavljuje pri gledanju unatrag; a Ivan nije bio čovjek neobuzdana grohota. Međutim, zaista izgleda da gaje resila radosna vedrina: “Iz lica i cijele mu pojave izvirahu radost i mir. Nikad ga nisam vidio zlovoljnog, niti namrštenog prema sebi ili svojim podanicima. Ponašanje ….mu uvijek bijaše blago.”

Zvuči krasno; ali ne bijaše to jednostavno plod dobrog raspoloženja. Ivanova osobnost, kao i njegovi tekstovi, iskovana je u sprezi ljubavi i boli. Rodio se u Španjolskoj velike moći, koju pogodiše siromaštvo i duboka diskriminacija. Gubitnicima je u ovo poslije-srednjovjekovno doba život bio krhak, nehigijenski. Gledajući na Ivanov život takav kakav je bio, ne može se reći da mu je mladost bila sigurna i zaštićena. Bio je izložen otvorenim ranama života i upravo ga je ta izloženost oblikovala.

Iain Matthew (“The impact of God”)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back To Top
%d blogeri kao ovaj: