Svrha obrazovanja žene

Naravno određenje koje je Bog dao čovjeku jest trostruko: da razvojem svojih snaga u sebe utisne Božju sliku, da proizvede potomstvo i zagospodari zemljom. K tome pridolazi svrhunaravni cilj: vječno gledanje Boga koje je obećano kao nagrada za život iz vjere i u osobnom priključivanju OtkupiteIju. I muškarcu i ženi je zajedničko i naravno i svrhunaravno određenje. Ali unutar toga zajedničkog određenja postoji razlikovanje zadaća kojima su prilagodene različite naravi spolova. Primarno zvanje muškarca je gospodarenje zemljom, žena mu je u tome pružena kao pomoć. Primarno zvanje žene je rađanje i odgajanje potomstva, a muž joj je kod toga dan kao zaštitnik. Očito je stoga, da kod obaju nastupaju isti darovi, samo u različitoj mjeri i odnosu. Kod muškarca, osobito darovi koji su potrebni za borbu, za osvajanje i gospodarenje: tjelesna snaga za vanjsko zaposjedanje, razum za spoznajno prožimanje svijeta, voljna i djelatna moć za stvaralačko oblikovanje. Kod žene sposobnosti da ono što postaje i raste, čuva, štiti i pomaže u razvoju: zato dar da živi tjelesno usko vezana i da prikuplja snage u miru, a na drugoj strani da podnosi bolove, oskudijeva i prilagođava se; duševno, stav prema konkretnom, individualnom i osobnom, sposobnost da to prihvati u njegovoj osobitosti i njoj se prilagodi, želja pomoći joj da se razvije. U sposobnosti prilagođavanja uključen je inventar s istim darovima koji su vlastiti muškarcu, i mogućnost da obavlja isti rad kao i on, s njim zajedno ili na njegovu mjestu.

U svjedočanstvima Starog zavjeta, od istočnog grijeha na ovamo, tj. u onima koji računaju s palom naravi, brak i materinstvo se postavljaju sa stanovitom isključivošću kao određenje žene a i kao sredstvo za postizanje svrhunaravnog cilja: rađanja djece i odgajanja s vjerom u Otkupitelja da bi u njima jednom gledale spas. (To shvaćanje odjekuje katkad još u Pavlovim poslanicama.)

Novi zavjet stavlja pored toga ideal djevičanstva: umjesto bračnog zajedništva najintimniji osobni kontakt sa Spasiteljem, razvoj svih moći u njegovoj službi i duhovno materinstvo, tj. pridobivanje i obrazovanje duša za kraljevstvo Božje. Ova podjela zvanja ne smije se tako shvatiti kao da se u jednom slučaju promatra samo naravni a u drugom slučaju samo svrhunaravni cilj. I žena koja kao supruga i majka ispunjava svoje naravno određenje ima svoje zadatke za Božje kraljevstvo: najprije njegovo vanjsko razmnožavanje a onda i djelovanje za spas duša, samo je to za nju u prvom redu u krugu obitelji. Na drugoj strani potreban je razvoj naravnih moći i u zvanju sasvim posvećenom Bogu, samo što one mogu isključivije koristiti zadaćama Božjega kraljevstva, a time i širem krugu ljudi. Ukoliko ima pred očima to djelovanje za Božje kraljevstvo i u njemu najviše uzdizanje čovjeka, ukoliko je djelovanje od osobe k osobi, rođeno iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, po njoj djeluje i k njoj vodi, nije to ništa strano ženskoj naravi, već naprotiv, najviše njezino ispunjenje i razvoj.

To je dakle dvostruki cilj koji se postavlja u kršćanskom odgoju žene: da vodi tako da se žena osposobi za ispunjavanje svoje dužnosti u naravnom i nadnaravnom smislu, bilo kao supruga i majka bilo da posveti sve svoje moći Božjem kraljevstvu u Bogu posvećenom djevičanstvu. (Neka se time ne postavlja alternativa brak ili redovnički stalež. Svi znaci govore za to da naše vrijeme, pored samostana koji sigurno nisu ”preživjeli”, treba ljude koji će u ”ovom svijetu” voditi Bogu posvećen život.)

sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein), Žena, 45-46.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back To Top
%d blogeri kao ovaj: