Dolazi mi na pamet ovaj redak iz psalma: „Od tvojih sudova ne odstupam, jer ti si me poučio.” (Ps 119,102). Bog nam je dao Zakon tako da se ne udaljimo od njegovih zapovijedi. A ovaj Zakon je sveto Evanđelje koje sadrži u sebi i ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. I shvatila sam tako lijepe stvari o ovoj ljubavi prema bližnjemu, te kako je Bog tako silno želi vidjeti u nama, da kad bismo ga mogli ljubiti bez ove ljubavi prema bližnjemu, On bi radije želio da ljubimo svoga bližnjega umjesto Njega. Ljubav prema bližnjemu potiče Boga da čini dobro onima koje ljubimo. Oni koji se uzajamno ljube privlače Duha Svetoga koji dolazi prebivati u njima, a na isti način ova ljubav nas sjedinjuje s vječnom Riječi.
Razmatrala sam, zatim, o tome koliko je danas ova ljubav ugašena u stvorenjima, pa u njima nije ostalo ništa drugo doli mržnja i zlovolja. I shvatila sam da se danas u srcima stvorenja, začne više mržnje nego što u proljeće naraste cvjetova, a Isusu nije drago to što se ne ražalostimo kad vidimo i osjetimo mržnju u našem bližnjemu.
Jutros, dok se čitalo Evanđelje o ljubavi prema bližnjemu, kada je Isus rekao sv. Petru: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo” (Mt 18,15), razmišljala sam o velikoj čovjekovoj zloći. I uvidjela sam da čovjek uvijek loše prosuđuje, radi loše, loše sluša: ako govori, govori loše i ono što vidi uvijek interpretira kao loše. I Isus svejedno želi da čovjek kao takav bude ljubljen. I shvatila sam da tko ne ljubi svoga bližnjega, bio on prijatelj ili neprijatelj, ne može se spasiti. Zbog toga On traži od nas da drugoga privodimo na pravi put i brinemo se za njegovo spasenje kao da se radi o našem vlastitom. A stoga što teško možemo sami steći ovakvu ljubav prema bližnjemu, Isus nije htio dati sve kreposti samo jednom stvorenju, jer želi da u potrebi trčimo jedni do drugih, tako da primamo dobra jedni od drugih i tako tvorimo ljubav i da se zbog te potrebe međusobno ljubimo.
Bog toliko traži od nas ovu ljubav prema bližnjemu, jer tako postajemo Njemu slični: i kao što nas je davši nam tri duševne moći, pamćenje, intelekt i volju, učinio sličnima Trojstvu, isto tako želi da mu budemo slični u ljubavi prema bližnjemu, i da participira u toj ljubavi najprije naša duša, pa naše tijelo i na kraju naš bližnji. Kao što nebo ne može biti u sjeni, tako se ni Bog ne može radovati u stvorenju koje ne ljubi svoga bližnjega. I kao što se nebo ne može sjediniti sa zemljom, zrak s plamenom, željezo s voskom, tako se ni Bog ne može sjediniti s onim stvorenjem koje ne ljubi svoga bližnjega.
sv. Marija Magdalena de Pazzi, I Colloqui, I, 191-192.
