Tamo gdje se nalazi poniznost, nužno postoje i sve druge kreposti korisne za izgradnju osobe. A ako bi se, govoreći apsurdno, željelo posjedovati samo krepost poniznosti, ona bi tu osobu učinila bezobličnom i razgolićenom, prekrivenom samo s nekoliko starih krpa. No, naravno, nemoguće je da bi poniznost učinila takav nered. Naprotiv, zajedno s ljubavlju, izlijevajući se na predivan način, poniznost čini duše koje su željne Boga, da budu plodne svim krepostima. Ona, kao majka, sadrži u sebi duh svih svojih kćerki, koje sve imaju takvu povezanost i suradnju s ljubavlju, svojim ocem, da svako izvanjsko djelo, ako je i izvršeno pod Božjim pogledom i na njegovu slavu, ipak je beskrajno niže od nje.
Kao što svaki uzrok proizvodi neki učinak, tako i poniznost proizvodi druge kreposti koje su njezin proizvod, radost, slava i dragocjen ukras. One, kao njezina draga dječica, bivaju začete od duha u višim moćima duše, a njihovi učinci se protežu i na niže moći duše i očituju se na van. Stoga, tamo gdje je majka, ujedno su i djeca koja su njezin najljepši ukras. Dakle, ovdje se radi o jednoj generaciji ili duhovnom porodu ljubavi i poniznosti koji se dovršava u Bogu, našem posljednjem cilju, izvan svakog razumijevanja.
No, ako bi otac ili majka bili defektni, djeca bi također bila jadna i nesavršena, jer ako svako biće teži svome savršenstvu, ono savršenije čezne mnogo više nego bilo koje drugo. Drugim riječima, upravo ovdje ljubav i poniznost (otac i majka), čine da se vidi uzvišenost kreposti, svojih kćerki, a one, zauzvrat, pokazuju uzvišenost oca i majke u veličini onog božanskog koje se u nama očituje.
Ivan od sv. Samsona, Il vero spirito del Carmelo, 51, II.
