Oči svega svijeta su sada uprte u Karmel, kao na početku. U svome vrtu, raširio je svoje latice jedan cvijet neopisive ljepote, kojem se uputilo veliko mnoštvo osoba, želeći prebivati na tako divnom mjestu u kojem cvatu slični cvijetovi. Žele detaljno promotriti tajnu tolike ljepote i još jednom se zapitati u čemu se sastoji krasota Karmela.
Govorim o cvijetu Lisieuxa, svetoj Maloj Tereziji od Djeteta Isusa i Svetog Lica, čije je ime obišlo čitav svijet. Iz njezina života, provedenog pred Božjim Licem i ljubavi i divljenju njegovoj moći i veličanstvu, proizašla je jedna misao koja se iznenađujuće uklapa u tradiciju Reda. Pri tome mislim na njezinu ideju da bude ništa pred Bogom, na izvanrednu svijest o njenoj malenosti i neznatnosti, njenoj poniznosti i činjenici da je dijete. Ovo je jedna karakteristika koja se često pronalazi kod drevnih svetaca Karmela, jer jednostavnost i poniznost su znakovi po kojima se Karmel raspoznaje.
Mnogo puta su različiti karmelski duhovni pisci ponovili – a dobro se uklapa u naš duh – da Red nije pozvan da čini velike stvari, da govori o samome sebi, nego da bude cijenjen i poznat po tome da dobro izvršava svakodnevne stvari, bez mnogo buke i riječi; da živi isključivo za Boga i s Bogom, više nego za ljude i s ljudima; da više cijeni ono što Bog hoće, nego ono što ljudi drže velikim.
Prva lekcija škole Karmela je da u tišini uđemo u sami sebe da bismo živjeli u Bogu i s Bogom. Iz ovog motrenja se rađa osjećaj malenosti i ništavnosti, skromnosti i jednostavnosti. „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). U misnim molitvama na blagdan sv. Terezije (01. listopada), Crkva se izričito spominje ovih Gospodinovih riječi, tako da, s njenom pomoći, postanemo sposobni izgraditi ove temelje, teške ali nužne, za izgradnju naše svetosti.
Jedan od paradoksa u životu sv. Terezije je taj da, iako se učinila malenom i slabom, ipak je sigurna u pomoć Onoga čijom snagom može sve prevaliti. Njezino ufanje i pouzdanje su čudesni. Drugi paradoks je u tome da, pazeći na najobičnije stvari svakodnevice i gledajući na njih Božjim očima, uspon ih čini velikima i vrijednima. Živeći naoko običnim životom, potpuno irelevantnim, ona zna kako ga preobraziti u neprekinuti niz herojskih kreposnih djela i kako pri tom ostati neprestano zaokupljena Bogom. U potpunom skladu takvog ponašanja, eto Terezije u savršenom predanju Bogu i, da tako kažem, sjedinjenom sa sviješću vlastite malenosti i ništavosti.
Osobito ju je fascinirala slika ruže koja pruža svoje latice. Željela je raspršiti sve njene listove, ubrati sve njene latice i prosuti ih po putu Gospodnjem. On bi hodato tim putem: ona ga je htjela gotovo prisiliti da dođe i udovolji ovoj njenoj želji da bude posjećena od Njega. Jedna od njenih omiljenih izreka je bila: „Ako mu vjerno udovoljavate u malim stvarima života, on će se osjećati vezanim i neće moći drugo, nego da vam pomogne u važnim stvarima.”
sv. Tito Brandsma, Belleza del Carmelo, 107-110.
