Kao i u svakodnevnom životu, tako i u duhovnom, od velike je važnosti imati uzor koji će nas poticati, primjer za nasljedovati. Karmelska duhovnost ima jedan takav uzor.
Karmelski Red nosi ime prema svetom brdu svojih korijena. U ovoj zemlji starog Istoka u kojem svaka planina ima vlastite uspomene, brdo Karmel čuva nešto što je posebno sveto.
Karmel je mjesto povučenosti za kontemplativne duše i nije nikakvo čudo da se na njegovim padinama nalazi i karmelski samostan, kolijevka Reda, smješten ponad uzburkanosti života i nemirnog mora ovoga svijeta. Njegova osama nadvladava ograničenost „grčevite groznice života”. Sav je uronjen u Božji mir. Za nas je sasvim prirodno uspoređivati taj mir s Karmelom, no ima i drugih usporedbi još življih i uznemirujućih.
Sjetite se velike Ilijine duhovne bitke. Upravo ovdje je okupio čitav Izrael i izvikivao svoj prijekor vladarima: „Do kad ćete hramati na obje strane? Ako je Gospodin vaš Bog, slijedite ga!” (1Kr 18,21). Ovdje je Izrael čuo njegov izazov i njegove ognjene riječi, koje pale kao vatra. No, ovdje je Ilija bio mnogo više od proroka mača. On je ovdje kao prvi u dugom nizu Božjih štovatelja u duhu i istini. Tijekom njegova života okupljahu se oko njega učenici koji su od njega učili duboke tajne molitve i zajedništva s Bogom.
Njegov dvostruki duh prešao je na Elizeja, a s njega na proročke sinove i tako je stoljećima prenošen duh Ilijin na pustinjake koji su u njemu pronalazili primjer za nasljedovanje.
U koji je stadij kontemplacije Ilija bio uzdignut na planini Horeb, to je teološko pitanje. Neki kažu da je gledao Boga licem u lice, kao što ćemo ga mi gledati u nebu. Svi duhovni pisci drže Iliju kao jednog od najvećih mistika. Njegovo iskustvo na Horebu bilo je kao odraz onoga čemu je svjedočio na gori Tabor, gdje se Gospodin preobrazio, a Mojsije i Ilija su viđeni kao oni koji su usko povezani s njegovom blistavom slavom.
Sveto Pismo, govoreći o Mojsiju, kaže daj je, kad je silazio sa Sinaja nakon što je razgovarao s Bogom, njegovo lice sjajilo sjajem i slavom nebeskog svijetla, tako da Židovi nisu mogli gledati u njega. To se ne kaže o Iliji, no vidimo ga kako se predstavio Židovima kao netko tko dolazi iz jednog drugačijeg svijeta, iz dvora nebeskih, proglašavajući: „Živ je Bog pred čijim licem stojim” (1Kr 17,1). Njegov molitveni život ovdje pronalazi svoje temelje.
Živjeti u Božjoj prisutnosti, staviti se pred njegovo lice, to je ono što su sinovi Karmela naslijedili od ovog velikog proroka. Naše prebivalište je u nebu. Ilija, još neuzdignut u nebo, već je ovdje na zemlji živio kao da je u nebu, sa srcem koje štuje Boga pred njegovim prijestoljem: „Bog je živ i ja stojim pred licem Njegovim.”
Oni koji žive u Karmelu zasigurno žele primiti barem iskru ljubavi i gorljivosti ovog plamena koji gori u srcu ovog velikog proroka. Oganj je najizražajniji simbol ljubavi. „Oganj dođoh baciti na zemlju” (Lk 12,49). To je oganj koji je zahvatio Iliju, kad je bio odnesen na nebo u ognjenim kolima zapaljenim serafskom vatrom.
Karmel uvijek treba gorjeti ognjem revnosti svoga utemeljitelja. To je oznaka pravog Ilijinog sljedbenika. On gori u svim karmelskim svecima, a na osobit način u duši serafske svetice Terezije Avilske. Oganj koji se vinuo u ovoj „neustrašivoj kćeri gorljivih želja” je najveće svjedočanstvo koje je Karmel dao Ilijom duhu. U tim velikim dušama vidimo ostvarenje onih prorokovih riječi koje krase grb Reda: „Gorljivo sam revnovao za Gospodina nad vojskama” (1Kr 19,10.14).
sv. Tito Brandsma, Bellezza del Carmelo, 5-6, 9-10, 18-19.
