Stav žene je okrenut prema živom—osobnom (das Lebendig—Persônliche) i prema cjelini. Njezin je pravi materinski i naravni zahtjev da gaji, čuva i očuva, hrani i podupire u rastu. Mrtvo, stvar zanima je u prvom redu samo ako služi živom—osobnom, a ne poradi njega samog. I drugo povezano s tim: apstrakcija u svakomu smislu strana je njezinoj naravi. Živo—osobno za koje se brine konkretna je cjelina i hoće da se kao cjelina čuva i podupire. Ne jedan dio na račun drugoga ili drugih, ne duh na račun tijela i obratno, i ne jedna duševna sposobnost na račun druge. Ne podnosi to ni u sebe ni u drugih. Tom praktičnom stavu odgovara teoretski: njezin naravni način spoznavanja nije toliko pojmovno – raščlanjujući koliko je konkretno usmjeren, intuitivan i suosjećajan. Ta naravna nadarenost osposobljuje ženu za njegovateljicu i odgojiteljicu vlastite djece. Njezin temeljni stav ne vrijedi, međutim, samo za djecu, nego tako susreće i svoga muža i sva bića koja stupe u njezinu okolinu.
Majčinskoj sklonosti pridružuje se i ona suputnice. Dijeliti život drugoga čovjeka i u svemu sudjelovati što se njega tiče, u najvećemu i najmanjem, u radostima i patnjama, ali i u poslovima i problemima, njezin su dar i sreća. Muž izgara u ”svojoj stvari” i očekuje od drugih zanimanje za nju i uslužnost. Teško mu je općenito zauzeti stav prema drugomu čovjeku i stvarima drugih ljudi. A ženi je to naprotiv naravno i sposobna je suživljavanjem i naknadnim razumijevanjem prodrijeti u stručna područja koja su joj po sebi daleka i za njih se ne bi nikada brinula kad je ne bi s tim povezivalo osobno zanimanje. Taj dar usko je povezan s majčinskom sklonošću. Živo sudjelovanje budi sile i povećava učinke onoga kome ono dopadne; njegovateljski i odgojiteljski posao, dakle, pravi majčinski, koji je još potreban upravo zrelu čovjeku, i ostvarivat će se i na vlastitoj djeci pri daljnjem dozrijevanju i oslobađanju nižih funkcija.
sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)
