Jedna od Terezinih uspomena iz djetinjstva je molitva krunice. To je također jedna od osobina marijanske pobožnosti njezine majke, Donne Beatrice: “Tražila sam samoću kako bih izgovarala svoje molitve, kojih je bilo mnogo, posebno krunicu kojoj je moja majka bila vrlo odana, a ona je osiguravala da i mi budemo.” (MŽ 1.6). Pobožnost koja će trajati cijeli Terezin život, čak i u njenom mističnom razdoblju. U novom Karmelu svetog Josipa bit će to jedna od vježbi usmene molitve, slična molitvi časoslova, koja će mlade novakinje osposobiti za nutarnju molitvu. U poglavlju Puta k savršenosti posvećenom „tome što je nutarnja molitva“ govori čitateljima: „Tko može reći da je loše, ako počnemo moliti Časoslov ili krunicu, promisli li s kime će se razgovarati i tko je onaj tko govori, zato da vidi kako će Mu se obraćati? Ja vam kažem, kćeri, kada bi se dobro učinilo sve što treba učiniti, zato da se shvati ove dvije točke, prije nego počnete s usmenom molitvom koju ćete izgovarati, dobro bi se učinilo da provedete puno vremena u nutarnjoj.” (PKS 22:3: polemički ton ovog odlomka je usmjeren protiv teologa koji su branili vrijednost samo usmene molitve).
U mističnom životu svetice najmanje su dva događaja povezana s krunicom: jedan od njih prikazuje Tereziju kako zadobiva snagu po ovoj marijanskoj molitvi, u trenucima umora ili bolesti:
„Jedne sam se večeri osjećala jako loše te sam se htjela ispričati da ne obavljam molitvu. Uzela sam krunicu da se zaokupim usmeno nastojeći ne sabirati razum, premda sam u vanjštini bila sabrana u jednoj kapelici. Provela sam tako jako malo vremena, a onda me zahvati duhovna ponesenost takvom žestinom da joj se nije bilo moguće oduprijeti.” (MŽ 38,1).
Drugi događaj odnosi se na samu krunicu koju Svetica drži u ruci u razdoblju velikog nemira, zbog straha od uplitanja đavla u njezin mistični život:
„Jednom, dok sam držala križ u ruci, jer sam ga uvijek nosila na krunici, uzeo mi ga je svojom rukom, a kad mi ga je ponovno dao, bijaše sastavljen od četiri velika kamena, puno dragocjenija od dijamanata. Bez usporedbe je, jer gotovo i ne postoji, prema onome što se nadnaravski vidi…. Imao je na sebi pet rana vrlo lijepa / izgleda. Rekao mi je da ću ga takva vidjeti otada dalje, a tako mi se i događalo, jer i nisam viđala drvo od kojega bijaše, već ovo kamenje. No, to nije vidio nitko osim’ mene.” (MŽ 29,7).
Izvještavajući o ovom događaju, njezin prvi biograf, Francesco de Ribera, komentira: „Ovo se dogodilo svetoj Katarini Sijenskoj… kojoj je Gospodin stavio zlatni prsten s biserima na prst, gdje je ostao, ali ga je samo ona mogla vidjeti, nitko drugi” (Vida de la Madre Teresa…, dio I, poglavlje 13, str. 86). Na margini ovog odlomka Ribere, Gracián je zabilježio: “Ovaj križ je došao u moj posjed na krunici koju sam imao, a zatim sam ga dao redovnicama.”