U prošlom smo članku pisali o sredini u kojoj je odrastala sv. Terezija i započeli pisati o njenom podrijetlu. Podsjećamo čitatelje da je Terezijin djed bio Židov i da se obratio na kršćanstvo, pa se opet vratio židovstvu. Kako se on ponovo obratio na kršćanstvo? 1485. godine sud svete inkvizicije se preselio u Toledo.
Gradski su vikači po gradu obavještavali da se može dobiti edikt milosti i da Židovi koji se kaju mogu dobiti oproštenje. Sanchez, praćen svojim mladim sinom Alonsom (Terezijinim budućim ocem), okoristio se tim proglasom, ispovjedio svoje odmetništvo i obećao da se vjerno priklanja katoličkoj vjeri. Kroz sedam petaka morao je ići u procesiji iz crkve u crkvu noseći specijalnu odjeću poznatu kao “sambentillo” koja je imala žuti križ sprijeda i straga. Ipak ta javna sramota nije slomila dinamičnog Sancheza. Nalazimo ga nekoliko godina kasnije uspješno renomiranog u Avili gdje je umro 1507. godine , osam godina prije rođenja svoje unuke Terezije koju bi sigurno bio volio.
Terezijin otac, Alonso Sanchez y Cepeda (ime njegove majke) baštinio je od svojega oca, ne dinamizam nego krajnji osjećaj točnosti i osobnog dostojanstva zajedno sa strogim vjerovanjem u prisne obiteljske odnose. On je bio, zajedno sa svojom braćom, odgojen kao pravi kršćanin i tolika je bila iskrenost Sanchezovoga obraćenja da je uskoro ušao u krugove plemenitih obitelji Avile. Alonso se oženio s Ines Depezo koja je umrla kad je on imao samo 26 godina ostavivši ga s dvoje male djece.
Nekoliko godina kasnije zaljubio se u svoju rođakinju iz trećeg koljena Beatriz de Ahumada, tada samo dvanaest godina staru, koja je zbog mnogih smrti u svojoj obitelji, sazrela prije vremena. Godine l5O9. oni su se svečano zaručili, ali su morali tražiti žurno dispenzu za ženidbu ili riskirati ekskomunikaciju. Vjenčanje proslavljeno u malom selu blizu Avile, dugo je bilo pamćeno među seljacima zbog sjajne odjeće (svile i zlata) i bogatih darova u novcu i draguljima.
Jednom seljaku je ostalo u najljepšem sjećanju jer je jeo “pile svadbe” – veliko čašćenje. Možemo zamisliti prizor dok profinjeno plemstvo, sjedeći na jastucima (osim kavalira) stavlja pile u usta dvama ili trima prstima, već prema društvenom odgoju, dok običan svijet to radi cijelom rukom. Nema sumnje da je tu bilo dobro poznate pastrve iz toga kraja, voća, vina i sitnih finih kolačića maurskog podrijetla, i glazbe, naravno.
Alonso je bio petnaest godina stariji od svoje žene, vrlo ozbiljan, spor, neodlučan, hladnog, suzdržljivog vladanja. Bio je pažljiv, pedantan na n-tu potenciju. Manjkala mu je pronicavost i jak osjećaj njegova oca za posao i nije bio mudar poduzetnik. Kao vrlo strog kršćanin, čitao je dobre knjige i davao svojoj obitelji zdravu vjersku poduku. On nije bio susretljiv i čak Terezija priznaje da se često osjećala smeteno i povučeno u njegovoj prisutnosti.
Istina i čast bile su neodjeljive od svih njegovih postupaka, ali bez topline. Njegova mlada žena i djeca osjećali su se sputani. Beatriz je naročito trpjela jer je u svojoj mladosti bila jako lišena ljudske ljubavi. Ipak se ponosila svojim suprugom, naročito kad se on vraćao iz ratova sa Navarom koja je izgubila neovisnost l5l2. godine. (Čak do danas Navara trpi zbog toga poniženje!) Bila je ponosna da je on pridonio sjedinjenju Španjolske.
Iz krajnje podrobnih popisa njegova inventara saznajemo da je živio na vrlo fin način. Kosa mu je bila do duljine ramena obuhvaćena mrežicom od zlata i obojene svile. Nije nosio ni bradu niti brkove i brijao se jednom u četrnaest dana. Odjeća mu je bila bogata i raznolika, i poput mnogih Španjolaca (čak do danas) čini se da je bio vrlo određen u svojoj obući. Spomenuto je nekoliko vrsta cipela uključivši neke od antilopa sa srebrnim kopčama. Njegove čarape bile su u modernim svijetlim bojama često svaka noga druge boje.
Alonso je bio presavjestan u starim običajima ili kako španjolska izreka kaže – “vrlo odan svojim kratkim čarapama (soknama)”. Zanimljiv običaj u kući bio je ceremonijom svjetla. Svaku večer se cijela obitelj okupljala u veliki salon. Tada bi majstor ceremonije rekao: Hvaljen budi Presveti Sakramenat!” na što bi svi odgovorili: “Uvijek budi hvaljen!” Sluge bi tada raznijele svjetlo po svim sobama u kući, svijeće, uljane lampe, fenjere.
Po jedno svjetlo ostavljeno je u svakom hodniku kroz noć! Čini se da Alonso nije volio vesele rekreacije ili glazbu, toliko različit od svoje kćeri Terezije. Nema sumnje, ona je njemu bila pokora i nije se slagao sa svojom ženom u odgoju djece. Beatrica je bila vrlo različita od svoga muža iako je za oboje bilo jednako teško smoći toplinu i intimne osjećaje za kojima su u duši čeznuli.
Prema svim opisima Terezijina majka Beatrica bila je nježna, blaga, osjećajna osoba. U isto vrijeme pokazivala je dostojanstvo i nedokućivu suzdržljivost u svom ponašanju. Beatrica je bila pismena zahvaljujući kraljici Izabeli koja je pridavala obrazovanju kulturnu važnost. Uživala je u čitanju, zapravo, odala se neumjerenom čitanju ljubavnih romana – strast koju je prenijela na mladu Tereziju. Ljubavni romani u to doba su uzbudljive priče o vitezovima i ljubavi. Psiholog bi danas mogao vidjeti u toj Beatričinoj ovisnosti put da pronađe ono što je manjkalo u njenoj vezi s mužem. Bila je vrlo pobožna u španjolskom stilu. Voljela je mnoge glasne molitve i pobožne vježbe. Primijećeno je da je veliki Ružarij koji je visio uz njenu stranu bio u neprekidnom pokretu, ali nikako nije bila privučena nasljedovanjem herojskih kreposti svetaca. Ipak njezine mnoge unutarnje patnje, tiho podnesene, morale su proizvesti u njoj jaki značaj strpljivosti i mira.
Nema sumnje, Tereziju je učila kućanskim dužnostima njezina majka što joj je dobro poslužilo kasnije u samostanu. Isto tako je bila poučavana u posebnom hodu i držanju u stilu španjolskih gospođa. Stranac je uvijek bio zapanjen španjolskim načinom hodanja i ponašanja koji se nije mogao oponašati. Mnogo od tog stila postoji u Španjolskoj još i danas. Gospoda dobra ponašanja i iz dobrih obitelji hodali su otmjenim vojničkim načinom sa ponešto duljim koracima. Gospođe, naprotiv, poučavane su sitnim, brzim, laganim koracima pa kako je primijetio jedan putnik: “Činilo se da kližu preko poda a da ga ne dotiču.”
Možda će nam ovaj kratak opis podrijetla i loze Terezijine pomoći da bolje, potpunije shvatimo privlačnu osobnost velike svetice. Teško bi bilo ocijeniti njezin utjecaj na Španjolsku, na Crkvu i, uistinu na cijeli svijet.
“Bog joj je dao mudrost i veliku spoznaju dobra i zla i srce široko kao pijesak na obali morskoj.” (3 Kr 4, 29) Ovo je uvod u Misu svete Terezije u pretkoncilskom II. karmelićanskom Misalu. Ova rečenica sažimlje u svetoj Tereziji prekrasno združivanje milosti i naravi. Živjela je u vremenu kad je biblijsko shvaćanje jedinstvenosti tijela i duše u ljudskoj osobi bilo zanemareno. Evanđeoska jednostavnost se izgubila u teološkoj složenosti. Terezijin je život ipak dokazao istinu o bitnoj cjelovitosti osobe, cjelovitosti koja je svetost. Nadamo se u ovoj knjizi pokazati da je Terezija, bez sumnje mistik, bila u isto vrijeme potpuno prirodna u svim svojim odnosima s drugima. Saznajmo još neke pojedinosti iz obiteljskog života.
Don Alonso Sanchez Cepeda imao je u prvom braku troje djece: Hernanda, Juana koji je umro mlad i Mariju. Poslije rane smrti njegove žene, oženio je svoju daljnju četrnaestogodišnju rođakinju Beatrizu de Ahumada koja mu je rodila sedam sinova i dvije kćeri. Terezija je rođena 28. ožujka 1515. godine, treće dijete u obitelji.
Postala je smjesta ljubimica obitelji uključujući širu obitelj ujaka, tetaka, stričeva, bratića, sestrični i kasnije nećaka i nećakinja. Nadarena prekomjerno ljepotom, pameću, ženstvenošću i milošću bila je isto tako blagoslovljena u srcu i duši. Postoji autentičan Terezijin portret slikan kad je bila stara šezdeset godina. Taj portret je radio časni brat Ivan od Bijede, u Sevilji. Šaleći se, ali bez sumnje žalosno, primijetila je: “Bog Vam oprostio, brate Ivane, kako ste me ružnu i mutnih očiju učinili!” Suvremena svjedočanstva njezinih biografa prikazuju je srednje visine, vrlo skladne građe, s nježnim rukama i malim stopalima. Posjedovala je posebnu draž u hodanju i govoru, gledanju i bilo kojoj kretnji i pokretu koji bi učinila. Njezino lice nipošto nije bilo obično: savršeno oblikovano sa širokim glatkim čelom, debelim tamnim obrvama nježno zaobljenim nad okruglim crnim, živahnim očima koje bi zasjale kad se smijala ili zamislila kad je željela biti ozbiljna. Kad se smijala, svi su se smijali s njom. Terezijina vanjska ljepota bila je više nego pristala njezinom privlačnom karakteru, otvorenom, energičnom, plemenitom, osjetljivom za potrebe drugih, privrženom, bez i najmanjeg traga sentimentalnosti; bila je duhovita, direktna s velikom strašću za životom, da ljubi i da bude ljubljena.
Nije čudo što je zarobljavala srca i bila sama zarobljena kad bi primila znak naklonosti. Ona priznaje da bi je čak sa sardinom mogli predobiti. Smatra kao pogrešku karaktera “što mi se činilo krepošću biti zahvalna i vezana sa svakim koji me volio”. Imala je teškoću kontrolirati neobuzdanu bujicu svojih osjećaja. Terezija to izražava svojim vlastitim riječima: “Imala sam veliku pogrešku koja je za me bila vrlo štetna da kada sam počela primjećivati da je netko dobronamjeran prema meni, i ako mi se to sviđalo, ja sam ga toliko zavoljela da nisam mogla prestati misliti o njemu (ipak, ne s namjerom da vrijeđam Boga) nego me je radovalo da ga vidim, da mislim na njega i na ono dobro što sam vidjela na njemu”.
Kako se Terezija odnosila unutar obitelji sa svakim svojim članom? Čak od djetinjstva činilo se da je ona bila “sve za sve” premda je u kasnijim rodbinskim vezama imala svoje simpatije kojih se nikada nije sramila jer je sam Krist imao svoje posebne prijatelje.
Karmel Marija Bistrica
