Kad je Tereziji bilo 12 godina, umrla joj je majka. Mnogo starija sestra Marija preuzela je majčino mjesto i vodila veliko domaćinstvo. U roku od dvije godine od odvažnog djeteta, koja je potajno veći dio dana i noći provodila čitajući viteške romane, a preostalo vrijeme upotrebljavala za njegovanje svojih ruku i kose. Počela se brižljivo odijevati, ukrašavati i mirisati, ukratko: «Predavati se taštinama svake vrste», kako je tvrdila. Ipak dodaje; «Nisam imale nikakve zle namjere, i nikad nisam htjela da netko meni za volju povrijedi Boga».
Terezija je bila lijepa djevojka. Ribera, njen prvi biograf, opisuje njen bujan stas, njenu crnu kovrčavu kosu, živahne crne oči pod lijepim lukom tamnih obrva. Njeni su obrazi bili kao ljiljani i ruže, imala je očaravajući osmijeh. Ruke i noge bile su upadljivo lijepe i malešne. Na žalost, imamo samo jednu njenu sliku, što ju je za njena života naslikao neki Fray Juan de la Miseria, kad je svetica bila već prilično stara. Srdačna britkost njenog temperamenta očituje se u uzviku koji joj je izletio kad je ugledala sliku: «Bog da prosti, brate Ivane! Kako sam samo morala dugo izdržati da biste me na kraju prikazali tako ružnom i mračna pogleda!» ( drugi prijevodi kažu: Tako ružnu i krmeljivu). Svetica sama kaže da su je rado gledali samo bi god došla. Lako je zamisliti da je u krugu svoje devetero braće i brojnih bratića što su dolazili i odlazili iz kuće bila miljenica sviju. Mladi ljudi povjeravali su joj svoje mladenačke nestašluke i male ljubavi, a ona je bila stalan i sućutni pun slušalac, kojemu tada ništa nije bilo draže od zabave jednog razgovora.
U to vrijeme sprijateljila se s jednom od sestrični, prema kojoj je još Terezijina pokojna majka gajila nepovjerenje zbog njene lakomislenosti. Na ovom mjestu svoje autobiografije svetica sama sebi predbacuje. Iako izrazito naglašava da nikad nije učinila ništa nečasno, gorko se kaje zbog lakoumne razonode u koju su je uvukle rođakinja i «jedna druga, koja je na isti način tratila vrijeme». Tri mjeseca družila se Tereza s tim djevojkama. Čak su im i sluškinje pomagale u svakojakim tajnim nestašnostima, koje su zacijelo bile mnogo nedužnije no što se to svetici u njenoj samokritici čini. Tom je provođenju došao kraj kad se udala starija sestra. Don Alonso je Terezu odveo kao učenicu u augustinski samostan Sv. Marije od milosti, smatrajući da je tamo dobro zaštićena. Tjedan dana bila je nesretna; tada je našla novu prijateljicu, sestru Mariju de Briceno, koja je vodila nadzor nad samostanskim učenicama. Prijateljstvo s tom redovnicom, koja je «tako lijepo znala pričati o Bogu», donosi prvu zraku božanske svjetlosti u dušu buduće svetice. Počela je odbacivati svoje «loše navike» i misliti na vječnost. Često se molila Bogu da joj pokaže mjesto gdje bi mu najbolje mogla služiti; no tada se još usrdno nadala da to neće biti u samostanu. Nakon osamnaest mjeseci provedenih u samostanu tako je teško oboljela da su je poslali natrag u očinsku kuću. Ozdravivši, polazi na oporavak svojoj sestri Mariji, koja tada sa svojim mužem don Martinom se Guzman y Barriento živi na njegovom posjedu Castellano da la Cañada. Put konjima, koji je trajao dva dana, morao je biti vrlo naporan. Tako se Tereza na putu zadržala u Hortigosi, kod strica Pedra Snacheza de Cepeda. Taj stari plemić bio je vrlo pobožan; razgovarao je s djevojkom samo o božanskim stvarima, i dao joj je da mu čita iz pobožnih knjiga. Svetica je otvoreno priznala da uopće nije prijatelj takvih knjiga, ali u težnji da obraduje strica, preuzela je s prividnom spremnošću taj dosadni zadatak.
To samosvladavanje mlade djevojke imalo je velike posljedice. Kad su riječi Gospodnje počele u njenom srcu djelovati snagom njoj još nepoznatom, kao da ju je svladalo izvanredno prosvjetljenje. Svijet joj se učinio taštim i praznim, obuzela ju je čežnja samo za vječnim dobrima. Znala je da bi se morala odreći svijeta. Tri mjeseca trajala je borba duše, jer je buduća svetica prkosila svom pozivu. Tada je u samostan nije privlačila ljubav prema Kristu, nego trijezna, dosljedna logika. Tereza je bila uvjerena da je svojim teškim grijesima zavrijedila najstrožu kaznu na onome svijetu; mislila je «Da oskudica i patnje jedne redovnice ne mogu biti nikako teže od čistilišta», a ona je zaslužila čak i pakao.
Karmel Marija Bistrica
