Ovaj prikaz naravne ženske osobitosti nije imao u sebi prije svega nikakav vrijednosni sud. Ali da ona, jasno razvijena, uključuje visoku vitalnu vrijednost, očevidno je bez daljnjega. Za nju i za etičku vrijednost, koju treba posebno razmotriti, važno je da ženska narav bude čisto razvijena, a to se samo po sebi nikako ne podrazumijeva, čak se može reći da to biva u sasvim osobitim okolnostima. Ljaga istočnog grijeha lijepi se, kako sveukupnoj ljudskoj naravi, tako i ženskoj osnovi te sprečava čist razvitak. Ako ju se ne suzbija, dovodi do tipične izrođenosti. Osobni stav pojavljuje se obično u nezdravu porastu: čas kao sklonost sebe samu i druge prekomjerno zaposliti vlastitom osobom, čas kao taština, težnja za hvalom i priznanjem, nesavladiva potreba za priopćivanjem, a na drugoj strani kao pretjerano zanimanje za druge, kao radoznalost, brbljavost, indiskretna volja da se prodre u intimni život drugoga čovjeka. Stav prema cjelini dovodi lako do raspršivanja snaga, odbojnosti prema nužnom i stvarnom discipliniranju pojedinih osnova do površna naslađivanja na svim područjima; a u odnosu prema drugima, do sklonosti da ih se sputa preko mjere, mnogo više nego što to zahtijeva majčinski poziv. Angažirana suputnica postaje nametljivim smutljivcem koji ne trpi tiho, šutljivo dozrijevanje i zato ne pospješuje razvitak, nego ga sprečava i koči; umjesto radosna služenja javlja se volja za gospodarenjem. Koliko se nesretnih brakova, koliko otuđenja između majki i odrasle djece, ili već i one koja rastu, može svesti na ovu izrođenost!
Ako hoćemo sliku čisto razvijene osobitosti supruge i majke, kakva po naravnu određenju ima biti, podignimo pogled prema Immaculati. U središtu njezina života stoji njezin Sin. U blaženu iščekivanju čeka njegovo rođenje, čuva njegovo djetinjstvo, prati ga na njegovim putovima, blizu ili daleko, prema tome kako on želi. Na rukama ga drži mrtva, izvršuje oporuku preminula. Ali sve to ne radi kao svoju stvar, u tomu je službenica Gospodnja. Ispunjuje ono za što je od Gospodina pozvana. Stoga dijete ne promatra kao svoje vlasništvo: primila ga je iz Božjih ruku, u Božje ga ruke opet polaže, prikazujući ga u hramu i vodeći ga u smrt na križu. Promotrimo Božju Majku kao suprugu: tiho, bezgranično povjerenje koje računa s bezgraničnim povjerenjem. Šutljiva poslušnost i, po sebi razumljivo, vjerno slaganje u boli, a sve u podložnosti Božjoj volji koja joj je dala supruga kao ljudskoga zaštitnika i vidljivu glavu.
Slika Božje Majke pokazuje nam osnovno duševno držanje koje odgovara naravnom zvanju žene: prema mužu poslušnost, povjerenje i sudjelovanje u njegovu životu. To pospješuje njegove stvarne zadatke i razvoj njegove osobnosti; prema djetetu: vjerna zaštita, njega i izobrazba njegovih bogomdanih osnova; prema oboma: nesebično predanje i tiha povučenost ondje gdje nije potrebna. Sve se zasniva na shvaćanju braka i materinstva kao zvanja koje dolazi od Boga i koje se radi Boga i pod Božjim vodstvom ima izvršavati.
sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein), Žena, 11-12.
