Dolazimo do drugog pitanja: postoje li druga ženska zvanja osim naravnoga? Samo neobjektivna zaslijepljenost mogla je osporiti da žene mogu obavljati i druga zvanja osim onoga supruge i majke. Iskustvo zadnjih desetljeća, i u osnovi iskustvo svih vremena, je to pokazalo. Svakako se smije reći: svaka zdrava i normalna žena može po potrebi vršiti neko zvanje. I: nema zvanja koje ne bi mogla vršiti žena. Ako djeci bez oca treba nadomjestiti hranitelja, prehraniti siročad i stare roditelje, požrtvovna žena može tada izvršiti najdivnije napore. Individualna nadarenost i sklonost dovode do djelatnosti na najrazličitijim područjima. Nijedna žena nije samo žena, svaka ima svoj individualni ustroj i osnovu kao i muškarac i u toj osnovi sposobnost za ovo ili ono zvanje, umjetničke, znanstvene, tehničke vrste itd. U principu može individualna osnova uputiti na bilo koje područje pa i na ona koja su strana ženskom ustrojstvu. U takvim slučajevima se neće govoriti o ženskom zvanju. Ako će se o jednom takvom smisleno govoriti, onda će to morati biti zvanja čiji stvarni zadaci upućuju na ženski ustroj, tj. sva zvanja kod kojih se radi o njezi, odgoju, brizi i suosjećanju: dakle zvanje liječnice i bolničarke, učiteljice i odgojiteljice, namještenice i čitav niz modernih društvenih zvanja. Znanstvene grane koje imaju posla s konkretnim, živo-osobnim, tj. duhovne znanosti i poslovi koji imaju karakter pomaganja i služenja, prijevod i izdavanje, eventualno i razumno vođenje tuđih poslova. Jasno je da je u biti za sve potreban isti duševni habitus koji je potreban supruzi i majci, samo proširen na veći djelokrug i većinom na promjenljivo područje osoba i zato je veoma slobodno od vitalne vezanosti krvnog srodstva i jače uzdignuto na duhovno. S tim svakako otpada i puno nagonskih moći koje leže u vitalnoj zajednici, no tim je potrebnija veća duševna požrtvovnost.
Osim toga smije se reći da i zvanja, koja se svojim stvarnim zahtjevima ne slažu sa ženskim ustrojem i mogli bismo ih nazvati čisto muškim, mogu se ipak, uzeta sa svojim konkretnim životnim uvjetima, vršiti na pravi ženski način. Rad u tvornici, trgovačkom uredu, upravnoj državnoj ili gradskoj službi, u zakonodavnim tijelima, kemijskom laboratoriju ili matematičkom institutu – to sve zahtijeva stav prema mrtvom ili apstraktno-misaonom materijalu. A u većini slučajeva radi se o poslu koji dovodi do kontakta s drugim ljudima, koji se može često obaviti bar u istom prostoru s drugima, često u podjeli rada s njima. Time je odmah data prilika za razvijanje svih ženskih vrlina. Da, može se reći da upravo tu, gdje je svatko u opasnosti da postane dio mašine te izgubi svoje čovještvo, postaje širenje ženske osobitosti blagoslovljenom protutežom. Tko zna da ga na radnom mjestu očekuje spremnost na pomoć i suosjećanje, u njegovoj će duši ponešto preživjeti ili se probuditi što bi inače moralo zakržljati. Ovo je jedan način da se profesionalni život ženskom osobitošću oblikuje drugačije nego to muškarac prosječno čini. I drugi način je moguć: sve je apstraktno napokon dio konkretnog. Sve mrtvo služi napokon živome. Stoga svaka apstraktna djelatnost stoji u službi žive cjeline. Tko je u stanju ostvariti pogled na svu cjelinu i očuvati ga živim, taj će se s njim osjećati povezanim i u najsamotnijem apstraktnom zaposlenju i time će mu ovaj posao postajati podnošljivim, i u mnogim slučajevima ispast će stvarno bolji i smireniji nego kad se od dijela izgubi iz vida cjelina. Kod zakona ili odredbi ići će muškarac možda za najsavršenijom pravnom formom i pri tome malo razmišljati o konkretnim odnosima koje valja urediti. Žena će naprotiv, ako ostane vjerna svojoj osobitosti, i u parlamentu i u upravnoj službi poći od konkretne svrhe i njoj prilagoditi sredstva.
Tako bi ulazak žena u najraznovrsnije profesionalne ogranke mogao postati blagoslovom za sav društveni, privatni i javni život, baš onda ako bi se očuvao specifično ženski etos.
sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein), Žena, 12-13.