Upitajmo sada kako se formalni vid redovničkog života odnosi prema ženskom ustroju. U požrtvovnoj ljubavi bespridržajno se predati Bogu, završiti svoj vlastiti život da bi se u sebi stvorio prostor za Božji život, to je motiv, princip i cilj redovničkog života. Što se to savršenije ostvaruje, to bogatiji božanski život ispunja dušu. A božanski život je ljubav koja preplavIjuje, obilata, ljubav koja se slobodno daruje, ljubav koja se milosrdno priklanja svakom potrebnom biću, ljubav koja bolesno liječi a mrtvo oživljava, ljubav koja gaji i čuva, hrani, poučava i obrazuje, ljubav koja se sa žalosnima žalosti a radosna je s radosnima, koja služi svakom biću da bude ono za što ga je Otac odredio, jednom riječi: ljubav božanskoga srca. Ljubeći predati se i potpuno postati vlasništvom nekoga drugoga, a ovoga drugog sasvim posjedovati, jest duboka težnja ženskoga srca. Time se obuhvaća stav prema osobi i cjelini koji nam se čini kao specifično ženski. Gdje uslijedi to predanje prema čovjeku, ono je obrnuto samopožrtvovnosti, te je zarobljavanje i ujedno neopravdan zahtjev koji ne može ispuniti nijedan čovjek. Samo Bog može potpuno prihvatiti čovjekovo predanje i tako ga prihvatiti da čovjek ne izgubi svoju dušu, nego je dobije. I samo Bog može samog sebe pokloniti čovjeku tako da ispuni cijelo njegovo biće i pri tom ne izgubi ništa od sebe samoga. Zato bespridržajno predanje, koje je princip redovničkog života, jest istovremeno jedino moguće adekvatno ispunjenje ženske čežnje.
A božanski život, koji se useljava u ono Bogu predano, spremna, milosrdna, životvorna ljubav koja oblikuje život, sasvim odgovara onomu što smo istaknuli kao traženi profesionalni etos žene.
Što slijedi iz toga kao praktični zaključak? Da sve žene, da bi ispunile svoje zvanje, moraju postati redovnice? To sigurno ne. Ali svakako da pala, izrođena ženska narav, samo u čistoći obnovljena, može se dovesti na visinu etosa zvanja koji je predoznačen u čistoj ženskoj naravi, ako se sasvim preda Bogu. Da li živi kao majka u kući, na istaknutom položaju u javnom životu, ili iza tihih samostanskih zidova, svuda mora biti Gospodinova službenica, kao što je to bila i Majka Božja u svim situacijama svoga života: kao djevica u dvorištu hrama, pri tihom ispunjavanju svojih dužnosti u Nazaretu i Betlehemu, kao voditeljica apostola i prve kršćanske zajednice poslije smrti njezina Sina. Kad bi svaka žena bila slika Majke Božje, svaka sponsa Christi (zaručnica Kristova), svaka apostol božanskog srca – ispunila bi tada svoje žensko zvanje, bez obzira u kakvim okolnostima živjela i kakva vanjska djelatnost ispunjavala njezin život.
sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein), Žena, 15.
