Biti jedno s Bogom; kamo nas to vodi, mi ne znamo i ne trebamo pitati prije nego za to bude vrijeme. Jedino znamo da za one koji vole Gospodina sve stvari završe dobro. Osim toga, putovi po kojima nas Gospodin vodi vode izvan ove zemlje.
O zadivljujuća promjeno! Utjelovivši se, Stvoritelj ljudskog roda daje nam udio u svojem božanstvu. Radi tog divnog dijela, Spasitelj je došao na svijet. Bog se učinio djetetom ljudi da bi ljudi postali Božjom djecom. Jedan je čovjek prekinuo vezu našeg pripadanja Bogu, jedan je čovjek trebao to ponovno povezati i ispaštati. Ali nijedan potomak te stare loze, nezdrave i izopačene, nije imao tu moć. Nov, zdrav i plemenit kalem trebao je biti ucijepljen na staro deblo.
On je postao jedan od nas i, štoviše, poistovjetio se s nama. U tome je upravo veličina ljudskog roda, što smo svi mi jedno. Kad bi to bilo drukčije, kad bismo mi bili samo autonomni i odvojeni pojedinci, slobodni i neovisni jedni o drugima, pad jednog ne bi mogao povući za sobom pad ostalih. S druge strane, za nas bi mogla biti plaćena cijena ispaštanja i mi bismo bili oslobođeni duga, ali nam Božja pravda ne bi bila dodijeljena, nama grešnicima, i ne bi bilo moguće nikakvo opravdanje. Tako Bog dolazi da bi s nama učinio mistično tijelo: On, naša glava, mi, njegovi udovi. Ako stavimo svoje ruke u ruke božanskog Djeteta, ako odgovorimo »da« na njegovo »slijedi me«, tada smo mi njegovi i nema više prepreke za prelaz Božjeg života u nas.
Mi tada počinjemo živjeti vječni život. Doista, mi još ne uživamo u blaženom viđenju u svjetlu i slavi. Mi još uvijek putujemo u nejasnoći vjere, ali mi više nismo od ovoga svijeta, mi već pripadamo kraljevstvu Boga. Kada je Djevica, Blažena među svima, izgovorila svoj fiat, kraljevstvo
Božje se pojavilo na zemlji i ona je bila njegova prva službenica. Svi oni koji su prije i poslije rođenja Djeteta priznali ga riječima i djelom, sveti Josip, sveta Elizabeta i njen sin, svi oni koji su stajali okolo Jaslica, i oni su ušli u kraljevstvo. Božje kraljevstvo je došlo drukčije nego što se zamišljalo prema psalmima i po prorocima. Rimljani su ostali gospodari u zemlji, i veliko svećenstvo i pisci nastavili su držati siromašan narod pod svojim jarmom. Ali, na nevidljiv način, onaj koji je pripadao Gospodaru imao je u sebi Nebesko kraljevstvo. Nije bio oslobođen svojih zemaljskih muka, naprotiv druge su im se pridružile, ali nosila ga je snaga koja je ublažila jaram i olakšala muke.
Jednako je tako i danas svakom Božjem djetetu. Božanski život kojim je duša obuhvaćena jest ona svjetlost koja dolazi u tminama, čudo svete Noći. I tko je nosi u sebi razumije ono što o njem govori. Drugima, to je samo nerazumljiv jezik. Sveukupno evanđelje sv. Ivana jest slično tepanje o vječnoj svjetlosti koja je ljubav i život. Bog u nama i mi u Njemu, to je naše sudjelovanje u Božjem kraljevstvu koje je započelo Utjelovljenjem.
Sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein), Il mistero del Natale, 201-202.
Hvala za ove nadahnjujuće tekstove! Blagoslovljeno vam rođenje Gospodinovo i blagoslovljena nova godina! ♥️