Encounter School of Ministry — Q4: Unutarnje ozdravljenje i sloboda, 8. klasa / 1. sesija (završna sesija kvartala i prve godine): „Obnova uma i zarobljavanje misli" (Sarah Kazmeric, Encounter Ministries)
Ključna misao
Nisi žrtva vlastitih misli. Kad dođe misao koja ne pristaje uz ono što Otac o tebi misli, ne prevrćeš je satima — pogledaš je i kažeš: „a moj Otac kaže…" To je jedina stvar koju je Isus u pustinji učinio, i to je ono što obnavlja um.
Otk 21,5 — „Evo, sve činim novo!"
Zahvalnost na početku
„Zamoli Duha Svetoga da ti prizove jedan dobar trenutak iz ove godine — radostan, ozdravljujući. Pa reci Isusu zašto ti je bio dragocjen i zahvali mu."
Molitva koja je slijedila: neka ti ti trenuci budu pod, a ne strop za godinu koja dolazi. I: „Daj nam hrabrosti da svojim brdima govorimo koliko je velik naš Bog, a ne Bogu koliko su velika naša brda."
Rim 12,2 — „I ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno."
Pusti da Riječ čita tebe
„Ne želim samo čitati Božju riječ — želim da Božja riječ čita mene." Zato katkad treba usporiti i pustiti pojedine dijelove da progovore.
Ne suobličujte se — nemoj postati sličan svijetu. Nego se preobrazujte — doslovno: budi promijenjen.
Zašto to nije luksuz
„U svijetu kakav je danas ne mogu si priuštiti da mi u glavi bude misao koja se ne poklapa s onim što Otac o meni misli."
Ono čemu dopuštamo da ovdje slobodno vlada — ili slobodno stanuje — nije svejedno.
(Neuroplastičnost; sve češći izraz „neuroteolozi". Predavačica se poziva na dr. Jima Wildera — istraživača mozga i pastora — i na dr. Caroline Leaf, autoricu knjige Switch On Your Brain.)
Misli izgledaju kao stabla
Na snimkama mozga misli poprimaju oblik stabala. Pozitivne i zdrave misli izgledaju kao bujna, razgranata stabla; negativne i toksične kao usahla, mrtva stabla.
> Izr 18,21 — „Smrt i život u vlasti su jezika." Ono što mislimo postaje ono što govorimo — a to djeluje i na druge i na nas same.
Kratki prozor
Kad dođe negativno iskustvo i toksična misao, imamo kratak prozor u kojem biramo hoćemo li joj dopustiti da se uhvati.
> Odgovorni smo za svoj misaoni život. U tebi živi autoritet Isusa Krista — ne moraš davati autoritet mislima koje nisu od njega.
2 Kor 10,3-5 — „Jer iako živimo u tijelu, ne vojujemo po tijelu. Ta oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego božanski snažno za rušenje utvrda. Obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se podiže protiv spoznanja Boga i zarobljujemo svaki um na poslušnost Kristu."
Mačka i klupko
Znate one snimke mačke s klupkom vune? Tapka ga satima, ono se kotrlja i sve se više zapetlja — i više se ne zna gdje počinje a gdje završava.
Katkad smo mi ta mačka, a klupko je misao. Tapkamo je dva sata, ili cijelu noć u krevetu — i onda je sve zapetljanija. Ili: na vrhu zečje rupe stoji misao, uhvatim se za nju i skočim — i nađem se duboko ondje gdje nikad nisam trebao biti.
Trenutak odluke
Čim prepoznam da me ne miče prema Bogu nego od njega; da ne dolazi s duhom mira, ljubavi i radosti nego sa strahom, tjeskobom, sumnjom — imam autoritet i odgovornost da tu misao zarobim.
Nisi puka žrtva svojih misli. (Ne kaže se da nikad nema nečega više — ali stvari znamo i prekomplicirati.)
> Pogledaš tu misao i kažeš: „A moj Otac kaže…" — i odgovoriš joj Isusovom istinom.
Isus u pustinji
Odmah nakon krštenja — otvorena nebesa, Duh kao golub, Očev glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni!" — Duh ga odvodi u pustinju, gdje posti četrdeset dana i osjeti glad, zbiljnost svoje ljudskosti.
Tada dolazi đavao s mislima. I baš kao u Postanku, kad je naveo na sumnju u Božju dobrotu i u to tko smo, drugom Adamu govori: „Ako si…" — sumnja, upitnik.
> A Isus se s tim ne poigrava. Ne kreće u „pa zapravo, ovako i onako". Kaže: moj Otac kaže. Moj Otac kaže.
Bojno polje bez mača
Ako Božju riječ nemamo kao mač u ruci, teško je ratovati i zarobljavati misli. Čitanje i pamćenje Pisma nije puka umna vježba — to je iskustvo njegove prisutnosti i iskustvo istine. Kad neprijatelj dođe, prizoveš tu istinu i njome zamahneš: ne možeš ostati, ovdje nemaš mjesta.
Mučenici
Netko je proučavao živote mučenika: što razlikuje one koji su izdržali do kraja od onih koji su došli do kraja i u posljednji čas zatajili Krista?
> Jedina razlika koju su našli: oni koji su izdržali imali su u sebi zapamćeno Pismo. Poznavali su Božju riječ, ona je postala dio njih — pa kad je došao trenutak u kojem nije ostalo ništa, ostala je njegova riječ.
Kao Petar (Iv 6,68): „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga."
Dan poslije proboja
Znade se dogoditi: čovjek ima moćno iskustvo Boga, a već sutradan se vrati malo boli, malo sumnje, malo straha — i on odmah pristane: valjda nije upalilo, valjda ipak ne mogu biti slobodan, valjda tjeskoba nije otišla. Time otvara vrata, pusti to unutra i zatvori za njim.
> A poziv je da se u tom trenutku kaže: „Ali moj Otac je prije tri sata rekao — ozdravljen sam, oslobođen sam, spašen sam."
Ne predviđamo napad i ne čekamo ga — ali budimo svjesni, da se ne nađemo na bojnom polju bez mača, s istinom koja nam nije na vrhu jezika.
Predavačičina priča
U Chicagu je prvi put u životu iskusila tjeskobu. „Cijeli sam život bila tip B — potpuno opuštena; i majka bi vam rekla da sam najsmirenije od njezine djece. Irsku narav dobio je moj brat."
Ali u novoj sredini, dok je Gospodin iznosio stvari iz njezina srca: teško zaspati, teško ostati u snu, buđenje prerano; stalno na rubu, uvijek napeta — i mnogo hodanja samo da se izađe na kraj s onim što je fizički preplavljivalo tijelo.
> U takvim razdobljima čovjek zaboravi tko je. Te stvari — tjeskoba, depresija, strah — znaju postati ono što jesi, pa se životne odluke i planovi počnu donositi oko toga kako ih zaobići, umjesto da im se odupre.
Nakon nekoliko molitava dobila je dovoljno slobode da počne uzvraćati. A onda, sama u kuhinji, slušajući propovijed s podcasta, s rukama u zraku i slušalicama u ušima, svim srcem zamolila Gospodina da je oslobodi — i osjetila kako se to podiže i odlazi.
Sutradan, proljetna nedjelja u Chicagu: radost, život, spušteni prozori, ptice, „kao Moje pjesme, moji snovi — brda su živa". Vozi se na misu — i osjeti kako joj se u prsa vraćaju „prstići tjeskobe".
> Nije to prevrtala. Nije rekla možda se vraća. Na znaku stop uhvatila je volan objema rukama i vrlo odlučno rekla: „NE DANAS, SOTONO."
(Fraza je u međuvremenu završila na majicama — ali kad u nju vjeruješ i kad je misliš, nosi autoritet i težinu Kristovu. I onda dolazi njegova Krv i sve ispire, i sloboda se vraća.)
Uz nju je, uz prozor, stajao čovjek koji je šetao psa. Pogledala ga je: „Ugodan dan." — i odvezla se na misu.
Boriti se za vlastitu slobodu
Poznaje osobu s dramatičnim tjelesnim ozdravljenjem od desetljećima duge bolesti koja je zbunjivala sve liječnike — ali se dva tjedna morala boriti: svaki put kad bi se bol pokušala vratiti, izgovarala je istinu. Nakon ta dva tjedna — već desetljećima potpuno zdrava.
> Borimo se da nam um ostane prijestolje na kojem Očevo srce, njegove misli i njegove slike o nama mogu živjeti, počivati i biti zaštićene.
Laži koje dijele
„Njima zapravo nije stalo do tebe." · „Nikad se neće sabrati." · „Uvijek će biti ovako."
Mogu tomu otvoriti vrata — i to unosi podjelu u odnos koji mi je Bog dao da ga čuvam, njegujem i ljubim.
> Podjela nije od Gospodina. Neprijatelj želi podijeliti pa onda osvojiti — a kad ostanemo sami, izolirani i odvojeni, tek tada zaista ulazi.
Praznina koju ispunjavaš
Kad ti netko nešto učini, između onoga što razumiješ i onoga što ne razumiješ ostaje praznina — vidiš svoju stranu, ali ne i njegovu.
> Tu prazninu možeš ispuniti osudom. Ili je možeš ispuniti milošću.
Način borbe: „Gospodine, kako ti vidiš ovu osobu? Podsjeti me kako je ti vidiš." Ili: „Evo što znam da je istina."
(Primjer: „Recimo da je o. Patrick zaboravio doći na ručak. Sjedim, čekam, tužna sam — i dolazi laž: možda mu zapravo nije toliko stalo do tebe, možda mu nisi vrijedna, možda te samo podnosi. I tu biram. Ili osuda i uvrijeđenost, ili: znam da je dobar i ljubazan, da me voli, da me uvijek poštuje, i da se, kad pogriješi, uvijek ispriča. Znam da me ne pokušava povrijediti. Dok s njim ne popričam, ovu ću prazninu ispuniti Isusovom milošću. A što znamo o njegovoj milosti? Dovoljna je.")
Mt 18,15-16
„Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu da na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja."
Ovo je teško
Otići izravno osobi, a ne to raspravljati s osam milijuna prijatelja pod izlikom traženja savjeta.
Da, Gospodin katkad pozove i na savjet — ali imaš Duha Svetoga, a on je najbolji savjetnik. Dođeš li s Očevim srcem i mudrošću Duha, u taj sukob možeš ući jedan na jedan prije nego što ispričaš cijelome svijetu.
Sv. Filip Neri i pero po pero
Zamisli da hodaš Rimom i čupaš perje s kokoši dok govoriš o nekome. A onda, kad shvatiš da ono što si govorio nije bilo u redu — moraš se vratiti i skupiti svako pojedino pero.
Nemoguće — jer se raznese, poleti i razleti. I sad te stvari, neistinite ili iskrivljene, lete uokolo, a mi ih ne možemo vratiti iako bismo htjeli.
„Tu sliku držim stalno pred očima. I onda pokušavaš ponovno sastaviti kokoš i provjeriti jesi li skupio baš sva pera — ni to nije dobar osjećaj."
Koga uzeti za „dvojicu ili trojicu"
Ne svoju družinu koja ide kao mišići da te podupre kad nekoga napadaš. Nego ljude blage, dobre, s Očevim srcem, koji će s tobom ući da toj osobi s ljubavlju i nježnošću podsjete tko je i da ovaj sukob nije nepremostiv.
Gorčina bez ijedne istinite pretpostavke
Ima prijatelje koji su prema nekome nosili gorčinu i gnjev — a kad su konačno razgovarali, pokazalo se da je sve bilo posve netočno. Držali su nešto što ih je, kako je već rečeno, doslovno činilo fizički bolesnima.
Ali dok su pristajali uz laž i uz duh uvrijeđenosti i osude, nisu mogli naći slobodu.
Nismo stvoreni da plivamo u tome
Otvoriš bilo koju aplikaciju, bilo koju vijest — i nahranjen si količinom negativnosti kakvu ni biološki, ni s obzirom na to kako mozak radi, nismo stvoreni obraditi.
Prvih pet minuta dana
Postoji istraživanje prema kojem ono što prvo vidiš, pomisliš i pogledaš ujutro može odrediti smjer cijeloga dana.
Umjesto telefona — i ne treba ništa duboko duhovno: „Volim te, Isuse. Isuse, daj da vidim tvoje lice. Daj da osjetim tvoje srce." Za to ti ne treba ni Biblija.
(„Ali meni je pobožnost na telefonu." — Onda mu izlij svoju pobožnost dvije minute prije nego što ustaneš. „Ali budilica mi je na telefonu." — Nabavi staru budilicu. To sam doslovno napravila, kao pokus. I dan se doista mijenja kad ne otvoriš e-poštu prvo — jer inače prva stvar koju čuješ jest da se netko žali na jučerašnji posao, pa dolazi tjeskoba, strah, prenapregnuta svijest o svemu što treba i o svemu što si pogriješio — i već plivaš.)
Fil 4,8
„Uostalom, braćo, što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvale vrijedno — je li što krepost, je li što pohvala — to nek vam je na srcu!"
> Istinito, časno, pravedno, čisto, ljubazno, dostojno hvale — to je Isus ukratko.
Ps 100,4-5
„Uđite u vrata njegova s hvalama, u dvorove njegove s hvalospjevima; hvalite ga, ime mu blagoslivljajte! Jer dobar je Gospodin, dovijeka je ljubav njegova, od koljena do koljena vjernost njegova."
Pismo je odavno reklo ono što znanost tek sustiže.
Kako to izgleda u praksi
Ne samo „bit ću pozitivniji i zahvalniji". Nego: podsjetnik na telefonu ili svaki obrok — umjesto pukog „blagoslovi, Gospodine…" zastati par minuta u namjernoj zahvalnosti:
> „Isuse, hvala ti što sam jutros pri buđenju osjetila tvoju prisutnost. Bilo je tako dobro i daje mi pouzdanje da si sa mnom i da me nećeš ostaviti."
Pa opet usred dana, na pauzi, prije sastanka — pet minuta sjediti, povezati se, izraziti zahvalnost za ono što čini u tvom životu.
Katkad guramo i guramo, misleći da to Gospodin traži. A on kaže: stani na pet sekundi i poveži se sa mnom, uđi u moja vrata i u moje dvorove — pa možda zajedno otrčimo maraton i ne klonemo (usp. Iz 40,31).