Razlikuje se afektivni (nutarnji, srca) i efektivni (stvarni, vanjski) bijeg od svijeta — nezainteresiranost za svjetske poslove. Aktivnije poimanje nalazi se kod afričkih Otaca; osobito je važan Klement Aleksandrijski, koji majstorski uči da korištenje stvari ovoga svijeta i odricanje od njih mogu biti komplementarni izrazi uzdržljivosti.
Origen, preteča monaškoga bijega, drži da je nutarnja odvojenost od zemaljskih dobara nužna za služenje Bogu: „Treba ga ostaviti — kažem — ne tvarno, nego u mislima.” No uspon k Bogu traži sve snažnije odvajanje: ne može se istinski napredovati uronjen „u poslove svijeta, tjelesne stvari, isprazne razgovore”. Tako se afektivno i efektivno odricanje nadopunjuju.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 197–198.
↗ Otvori u vrtu →