Aksiomi o krepostima

Definirajući kreposti, Oci ne izriču uvijek njihov puni kršćanski smisao, nego se najčešće ograničuju na popularne aksiome, baštinjene uglavnom iz stoičke aretologije. Špidlík niže glavne (obrađene u sljedećim pododjeljcima):

• krepost je jedino dobro, porok jedino zlo, ostalo je „ravnodušno”;
• krepost je sredina između dviju krajnosti;
• krepost se vrši radi nje same (virtus sibi ipsi praemium);
• krepost je sličnost Bogu i sudioništvo u Kristu.

Ti aksiomi pokazuju susret antičke etike i kršćanske objave: Oci ih preuzimaju, ali ih preobražavaju utemeljujući krepost na odnosu s Bogom i na milosti.

Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 266.