Ključnu definiciju dugujemo Izaku Sirinu: „Što je ljudska apatheia? Ne sastoji se u tome da se strasti ne osjećaju, nego da ih se ne prihvaća” (ou tô me aisthethênai… allà tô me déxasthai tà páthe). Slično, po Maksimu Ispovjedniku, apatheia je nutarnja sloboda koja je kadra odvojiti strasti od predodžaba.
Na razini askeze očituje se kao vještina da se prokrči „kraljevski put” između dviju suprotnih strasti — „zlatna sredina besstrasnosti” (epì toû mésou tês apátheias, Grgur Nisenski). Po V. Losskom taj je ideal utjelovljen u Djevici Mariji, „vrhuncu svetosti… bez grijeha pod sveopćom vlašću grijeha”. Apatheia je dakle pozitivna snaga, ne praznina.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 254.
↗ Otvori u vrtu →