Protiv mesalijanskoga shvaćanja, pravovjerni naglašavaju: apatheia nije odsutnost patnje ni osjetljivosti. Istina, Klement i Origen (za Filonom) katkad govore o potpunom ukidanju požudnoga i razdražljivoga dijela duše („razumom odsjeći strastveni dio”) — ali to su, kaže Špidlík, nedosljednosti u izričaju: kako bi se inače pomirile s milosrđem i sućuti prema bližnjemu?
Prava besstrasnost ne gasi sposobnost suosjećanja — naprotiv, oslobađa je za čistu ljubav. Otupjelost srca bila bi porok (neosjetljivost = „smrt duše”), a ne ideal. Apatheia je dakle pročišćena, a ne ugašena osjetljivost.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 252–253.
↗ Otvori u vrtu →