Teorije o vremenu i vječnosti odrazile su se na shvaćanje napretka k savršenstvu: je li taj put povratak prvotnomu stanju ili hod naprijed? Eshatologija grčkih Otaca često je usredotočena na povratak (apokatastaza) — „nastojimo vratiti ono što smo nekoć imali i izgubili”.
Ipak, Teofil, a za njim Irenej, Klement, Tertulijan, Metodije Olimpski, otvaraju drugu tradiciju: prvi je Adam tek nesavršen nacrt — „rođen na sliku Božju, trebao je još primiti i sličnost”; raj je bio „nešto posredno između svijeta i neba”. Irenej: savršenstvo nije na početku nego na svršetku; prvi je čovjek „dijete”. To opravdava samom naravi stvaranja, koje uključuje nesavršenost i vremenitost: stvorenja, jer imaju početak, nužno su niža od Stvoritelja i „još nisu izvježbana u savršenu vladanju”. Time se istočna misao priklanja progresivnom shvaćanju spasenja, a ne pukom povratku.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 140–141.
↗ Otvori u vrtu →