Armenci

Armenska književnost proteže se od Mesropa (umro 441.) do danas i, kao i sirska, u biti je religiozna. Armenci su mnogo prevodili (osobito u 5., 8. i 12. st.), ali su od 5. st. stvarali i izvorna djela. Najveći pisac tog kruga, prozvan „armenskim Pindarom”, jest Grgur iz Nareka (10. st.); njegovo glavno djelo, narek, zbirka je devedeset dvije svete elegije (uzdignuća, molitve).

S 13. st. završava zlatno doba; tek u 18. st. armenski kolegiji i tiskare po Europi vraćaju sjaj predaji, a pravu obnovu donose mehitaristi. Armenska je duhovnost obilježena nedaćama svoje povijesti — velike katastrofe nisu pogodovale snažnim teološkim sintezama. Monaštvo je slijedilo sv. Bazilija i čvrsto se vezalo uz liturgiju, s bitno tradicionalističkom i praktičnom sklonošću, izraženom nadasve u mnoštvu himana, molitava i uzdignuća k Bogu — među najljepšima u sveopćoj mistici.

Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 23–24.