Toma Akvinski (srednji vijek) razrađuje nauk o duši na Aristotelovoj psihologiji: premda forma tijela, duša je „duhovna”, jednostavna, s djelatnošću neovisnom o tijelu. Istočni pak naglasak (Irenej): duša se može zvati duhovnom samo u mjeri u kojoj je „prožeta snagom Duha” — ali se mora i sama, slobodnim izborom, produhovljivati. Ona „stoji između” tijela i Duha: slijedi li Duh, biva uzdignuta; pristaje li uz tijelo, pada u zemaljske želje. Stoga su duhovne samo duše pravednika, a duše grešnika postaju tjelesne/zemaljske.
Česte su platonske reminiscencije: Grgur Nazijanski (De anima) — „Duša je dah Božji i trpi mješavinu zemaljskoga elementa, premda je nebeske naravi; svjetlost je skrivena u špilji, a ipak božanska i neprolazna” — i napada materijalističke teorije stoika koji dušu izjednačuju s „ognjem”, „udahnutim zrakom” ili „harmonijom elemenata”.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 96–97.
↗ Otvori u vrtu →