Prvo čemu treba poučiti (Epiktet): „Postoji Bog i on vrši providnost nad svemirom; nemoguće mu je sakriti svoja djela, pa ni nakane i misli.” I Ciceronovo rasuđivanje (ako ima bogova, oni vladaju svijetom) ide u prilog osobnoj providnosti.
Ipak, stoici uče da je providnost zakon svijeta — bitno kozmička, ne usredotočena na čovjeka: sve proizlazi iz logosa, koji se gotovo poistovjećuje s heimarméne, sudbinom. Većina stoika red svijeta, Boga, Providnost, Sudbinu i Narav poistovjećuje (Seneka: Jupiteru „pristaju sva imena — Sudbina, Providnost, Narav, Svijet…”). Tu je ključna razlika kršćanstva: providnost je djelo slobodne, osobne, očinske volje, a ne slijepi fatum.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 124–125.
↗ Otvori u vrtu →