Prvi oblik ljubavi, kaže Zlatousti, jest „brinuti se za braću i raditi na njihovu spasenju”. Budući da je „Bog odredio da ljude ispravljaju ljudi”, monasi su ispravljanje grešnika smatrali specifičnim činom ljubavi. Josif Volokolamski brani tu praksu: u zajedničkom je životu nužna da bi se Boga slavilo „jednim ustima i jednim srcem”: „Bičujemo konja kad zastrani; zar nas i liječnik ne tjera da trpimo da bi nam spasio život?”
Kad je riječ o općem dobru i pravilu Otaca, treba opomenuti i poglavara, ali — po Teodoru Studitu — to mogu samo „oni koji se odlikuju znanjem i razboritošću”. Za opominjanje treba imati rasudnost; „duhovan čovjek sve prosuđuje” (1 Kor 2,15). Tko opomenu prima bez uvrede, pokazuje da je slobodan; tko se vrijeđa, slijedi strast ne znajući to.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 159–160.
↗ Otvori u vrtu →