Svemir i ljudsko društvo stvoreni su kao cjelina, gotovo kao velika „liturgija” koju zajednički slave sva stvorenja. U Starom zavjetu čovjek zna da je vezan uz druge kao član žive zajednice obitelji, klana i nadasve izabranoga naroda — veza koja vrijedi i u grijehu i u spasenju. Ipak, ta je solidarnost „dijaloška”: Božji poziv svakoga zove „vlastitim imenom”, jedinstvenom i neopozivom riječju (Post 35,10; Iz 45,4).
I antika je znala za „društvenu narav” čovjeka, ali je ujedno ljubila slobodu i neovisnost. Može se činiti da udruživanje istomišljenika pogoduje isključivanju drugih; no to se izbjegava jer iz sjedinjenja kršćana rađa se ljubav koja je po naravi univerzalna — najsigurniji put k savršenstvu cijeloga čovječanstva u sjedinjenju s Bogom.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 143–144.
↗ Otvori u vrtu →