Zbirka okuplja Mertonove eseje o osobi pred sustavom, ljubavi, totalitarizmu, samoći, svetoj umjetnosti i kontemplativnoj predaji Istoka i Zapada. Različite teme povezuje isto pitanje: može li čovjek ostati slobodna osoba, sposobna za savjest i ljubav, u svijetu koji ga stalno pokušava pretvoriti u pripadnika mase, sredstvo politike ili potrošača osjećaja.
U eseju o Borisu Pasternaku Merton odbija pretvoriti pjesnika u oružje Hladnoga rata. Pasternakovo svjedočanstvo nije stranački program, nego obrana života, stvaralačke slobode, savjesti i ljubavi. Osoba prethodi kolektivu, a država postoji radi osobe. I Istok i Zapad mogu izgubiti tu istinu kada čovjeka podrede ideologiji, materijalizmu ili političkoj korisnosti.
Esej o totalitarizmu proširuje istu kritiku. Fanatizam nudi lažno jedinstvo, oslobađa pojedinca osobne odgovornosti i hrani se neprijateljstvom. Kršćanska zajednica nije masa: njezino jedinstvo nastaje iz slobodnih osoba koje u Duhu Svetome uče nositi terete jedne drugih. Crkva zato ne može braniti vjeru sredstvima koja poništavaju ljudsko dostojanstvo.
Čovjekova najveća sposobnost jest ljubiti kao sin Božji. Ljubav nije tek osjećaj ni odnos subjekta prema korisnom objektu, nego zajedništvo osoba. Ona drugoga prima u njegovoj vlastitoj slobodi i jedinstvenosti te se radi njegova dobra odriče prisvajanja.
Merton razlikuje romantičnu i legalističku krivotvorinu ljubavi. Prva napušta stvarne ljude u potrazi za savršenim idealom; druga ljubi zakon, program ili ustanovu više nego osobu i pokušava je prisiliti da postane „dostojna” ljubavi. Evanđeoska ljubav čini obratno: ljubi nedostojne jer je i sama primljena prije zasluge. Poslušnost i stega mogu ukloniti zapreke zajedništvu, ali ga ne mogu proizvesti bez nutarnje ljubavi.
Istinska samoća nije bijeg, individualizam ni njegovanje slike o vlastitoj iznimnosti. Ona raskida s društvenim fikcijama, sloganima i zabavom koja čovjeku ne dopušta susret s vlastitom prazninom. U toj praznini osoba otkriva samoću koju dijeli sa svim ljudima i ulazi u dublju solidarnost s njima u Kristu.
Samotnik zato ne prezire govor ni zajednicu. Njegova šutnja vraća jeziku značenje, a njegova skrivenost čuva Crkvu od poistovjećivanja s vidljivom učinkovitošću. Vanjska ili nutarnja pustinja ima smisla samo ako čovjeka oslobađa za milosrđe, univerzalnu sućut i vjernost savjesti.
Eseji o Atosu i Sinaju prikazuju istočno monaštvo kao živu predaju liturgije, askeze i molitve. Hesihazam nije tehnika za proizvodnju iskustva, nego ponizno zazivanje Isusova imena, sabiranje i otvaranje nestvorenomu Božjem djelovanju. Kod sv. Ivana Klimaka žestoka askeza dobiva ravnotežu u jednostavnoj uputi da se spomen Isusa sjedini sa svakim dahom.
U nauku sv. Ivana od Križa tama nije cilj ni nasilje nad ljudskošću. Gasi se manje svjetlo želja, slika i duhovne ambicije kako bi Bog mogao postati svjetlo duše. Askeza se ne odvaja od mistike: ona bira djelovanje Duha umjesto raspršenoga samougađanja i vodi slobodi od prisvajanja vlastita napretka.
Merton izvorni karmelski ideal vidi kao proročko jedinstvo samoće i ograničena apostolata. Nikola Francuz ispravno čuva prvenstvo molitve, premda povijesnu prilagodbu gradskomu i prosjačkom životu prosuđuje prestrogo. Terezija Avilska i Ivan od Križa ostvaruju ravnotežu: apostolat izvire iz kontemplacije, a samoća se ne pretvara u kult vlastite strogosti.
Karmelske „pustinje” nisu mjesta za praktičnu obnovu radne sposobnosti, nego prostor u kojemu fratri ponovno postaju ono što jesu. One čuvaju identitet reda i podsjećaju da se poslanje ne može održati ako izgubi izvor u molitvi.
Sveta umjetnost oblikuje cijeloga čovjeka i zato može pomoći molitvi ili je deformirati. Autentičan simbol ne ilustrira neku odsutnu pobožnu ideju, nego vlastitim oblikom i liturgijskom funkcijom uvodi u otajstvo. Sentimentalna dekoracija i kič zamjenjuju otajstvo osjećajem, a svete predmete pretvaraju u oglase za religiozno raspoloženje.
Umjetničku obnovu ne donosi ni slijepo čuvanje staroga ni kult novosti. Potrebni su istinita predaja, zanatska čestitost, otvorene oči i sposobnost prosudbe koja poštuje materijal, funkciju i cjelinu bogoslužja.
U završnom eseju sv. Bernard nije prvenstveno povijesna veličina, nego čovjek u kojemu Božje milosrđe postaje vidljivo. Svetac je znak uskrsloga Krista i „sakrament” Božje prisutnosti u vremenu. Njegov apostolat ne prenosi samo pouke: iz iskustvene spoznaje Boga izlijeva drugima ono što je primio u kontemplaciji.
Cjelina razlomljenih bilježaka nalazi se u Disputed Questions MOC.
Knjiga je podijeljena u tri dijela i obuhvaća dvanaest eseja te dva dodatka. Prvo izdanje objavljeno je 1960.; pregledano izdanje jest First Harvest iz 1985., ISBN 0-15-626105-7.
↗ Otvori u vrtu →