Pojam srca zauzima središnje mjesto u mistici, religiji i poeziji svih naroda (Vyšeslavcev). Mnogi istočni autori pozivaju se na „srce” da bi se razlikovali od „racionalističkoga” Zapada koji zaboravlja da je temelj kršćanskoga života upravo srce. Po Bibliji srce sadrži puninu duhovnoga života, obuhvaća cijeloga čovjeka sa svim moćima; u srcu prebiva vjernost JHWH (Rim 10,10). Grci, „spekulativni po naravi”, biblijske lev/levav često zamjenjuju s nous.
Kao što je zjenica dodirna točka vanjskoga i nutarnjega svijeta, tako — misle Oci — mora u čovjeku postojati otajstveno mjesto kroz koje Bog ulazi u život čovjeka sa svim svojim bogatstvima. Za Platona je to nous („krmar duše”); ta tradicija, ispravljena i pokrštena, ostaje u klasičnoj definiciji molitve kao uzdizanja nousa k Bogu. Ipak, taj rječnik krije rizik — pa Špidlík vraća prvenstvo srcu: najprije treba razriješiti religiozno pitanje srca, pa tek onda vidjeti kako se ono odražava u psihološkoj strukturi.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 104–105.
↗ Otvori u vrtu →