Branitelji nauka o „nezainteresiranosti (désintéressement)” žele zaštititi prvenstvo ljubavi učeći nužnost zaboravljanja sebe, i suprotstavljaju se staroj monaškoj izreci: „Pazi na sebe!”, „na svoju dušu”.
Ipak, duhovni učitelji jasno razlikuju filautíju — izopačenu, tjelesnu samoljubivost — od prave, duhovne ljubavi prema sebi. Potpuna nezainteresiranost za sebe nemoguća je i vodila bi pogrešnim zaključcima. Spasenje vlastite duše ne isključuje ljubav prema bližnjemu, nego je pretpostavlja: ljubav je najbolji ures duše, štoviše njezin život. Zato su monasi često razvijali široku socijalnu djelatnost i apostolat.
Treba ipak priznati da su monasi u poimanju bratske ljubavi daleko od modernoga mentaliteta: njihova se ljubav usmjeruje više duši bližnjega nego tjelesnim potrebama — moliti za drugoga i činiti pokoru vrijedi im više nego dvoriti ga u bolesti (Dadišo Katraja).
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 70.
↗ Otvori u vrtu →