Duhovni osjećaji nisu jedino očitovanje božanskoga života, ali su, po Teofanu Zatvorniku, znak duhovnoga zdravlja. Konačna pobjeda nad grijehom postignuta je tek kad se počnu osjećati osjećaji suprotni samim napastima, kad se kuša jedino božansko.
Pojmovi anaisthesía (neosjetljivost) redovito su pejorativni: tupost, mlakost prema duhovnomu. Ivan Klimak tomu posvećuje poglavlje naslova „Neosjetljivost je smrt duše prije smrti tijela”. Govori se i o sklerokardía („skleroza srca”), porosis (otvrdnuće, duritia cordis) — bolest koja počinje „pomračenjem srca”, kušnja koju orkestrira Sotona budeći tugu i acediju.
Ipak, i oni koji žarko žele osjetiti „duhovne osjećaje” („škola osjećaja”) ne mogu nijekati da je „osjet božanskoga” podložan mnogim mijenama: milost dolazi i odlazi „kako i kada hoće”. Tko prerano hrli unutarnjem iskustvu milosti, izlaže se opasnosti lažnih i varljivih osjećaja.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 77–78.
↗ Otvori u vrtu →