Duhovno osjetilo

Nauk o „duhovnim osjetilima” potječe od Origena. Evagrije se buni protiv onih koji nousu ne bi priznali ono što svi priznaju osjetilima — izravnu intuiciju vlastita predmeta. Za noetika poput Evagrija najviše je osjetilo duhovni vid, koji se stječe u svjetlu Trojstva za vrijeme molitve; ostala su osjetila tek zamjena (da, u nedostatku božanskoga viđenja, čujemo Riječ Božju ili je čitamo u stvorovima).

Pristaše „škole osjećaja” pridaju funkcije pojedinim duhovnim osjetilima: njuh opaža miris kreposti i smrad zla; okus ćuti dobrotu i slatkoću Boga; dodir daje „sigurnost” (kao Tomi apostolu). Jasno se kaže da je taj aísthesis „sav u inteligenciji” i da se duhovno osjetilo budi u mjeri u kojoj se mrtve niža osjetila — dakle nije riječ o povratku senzualizma protiv pretjeranosti spiritualizma.

Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 94.