Pojam „duhovnost” tako je svakidašnji da ga se gotovo nikad ne definira, a krije složenu stvarnost. Za Bibliju je duh dah života; grčki filozofi naglašavaju njegovu nematerijalnost, ali svi ga drže počelom ljudskog djelovanja koje daje opću usmjerenost — to „vitalno” tumačenje bliže je biblijskom smislu.
Odlučno obilježje biblijskoga pojma duha, različito od filozofskoga, jest njegova neposredna povezanost s božanskom Osobom (Duh Božji, Duh Kristov, Duh Gospodnji, Duh Sveti), a ne tek s nekim božanskim elementom čovjeka. Pavao razlikuje „duh, dušu i tijelo” (1 Sol 5,23) — odatle trihotomijska formula koja postaje tradicionalna na Istoku, s biblijskim Pneumom kao najvišim elementom.
Velik doprinos Ireneja: nadvladao je poimanje „duhovan po naravi” (= nematerijalan) i razlikovao dar Duha (ono što spašava i oblikuje) od daha koji čini čovjeka živim bićem. „Savršen čovjek sastoji se od tri elementa: tijela, duše i Duha.” Čovjek je pneumatikós zbog djelovanja (energeia) Duha u njemu.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 33–34.
↗ Otvori u vrtu →