Treća tendencija. Je li iskustvo Duha pridržano samo mističnim stanjima? „Iskustvo” je jedna od ključnih riječi 20. stoljeća: čovjek, shvaćen kao psihološki svjestan, drži se sposobnim opaziti vlastitu nutrinu — ali može li zahvatiti i božansku milost, njezinu prisutnost i djelovanje u sebi?
Sklonost tvrdnji da se nadnaravno osjeća dobro je posvjedočena na starom Istoku. Neki autori izričito poistovjećuju prisutnost Duha i opažanje te prisutnosti: „Kao što trudnica osjeća gibanje djeteta, tako mi po radosti i klicanju u srcu znamo da Duh Božji prebiva u nama.” Mesalijanci, koji su previše inzistirali na nužnosti tog osjeta milosti, osuđeni su krajem 4. st. Pravovjerni autori ne niječu Božju transcendenciju ni otajstvenost njegove prisutnosti i ne smatraju osjećaje jedinim nepogrešivim znakom — ali ih drže „znakom savršena duhovnoga zdravlja” (Teofan Zatvornik).
Ovo je duhovnost srca: rječnik aísthesis (osjet), peíra (iskustvo), plerophoría (punina) zajednički je piscima koji vole Duhovne homilije Pseudo-Makarija, hezihastima i svima koji ističu vrijednost srca u duhovnom životu.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 28–29.
↗ Otvori u vrtu →