Za kršćanina nema jasnijega poziva na rad od Pavlova: „Tko neće da radi, neka i ne jede!” (2 Sol 3,10). Poznato je da su mesalijanci isključivali ručni rad iz zanimanja savršenih (koji bi se trebali posvetiti samo „duhovnomu radu — molitvi”); u Carigradu su optuženi „da su lijenost, prerušenu u neprestanu molitvu, naučavali”.
To shvaćanje suzbija Ivan Zlatousti: rad je zakon naravi; u „djelu šest dana” Bog se očituje kao obrtnik (technítes), radnik (demiurgós). Radom čovjek ulazi u odnos s Bogom, surađuje u njegovu stvarateljskom činu. Cilj je rada duhovan: rad spaja ljude, izraz je ljubavi (osobito pomoć siromasima). Kao naravna djelatnost rad je ergasía, no danas je postao pónos (muka, trud) — ali i ta je muka lijek (phármakon) koji smiruje strasti. Ideal je rad monaha, u ozračju molitve, koji i sam postaje molitva.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 162–163.
↗ Otvori u vrtu →