Ekstaza

Mora li čovjek izići iz sebe da pođe ususret Bogu? To je problem ekstaze („izlaska iz sebe”). Kod grčkih filozofa ekstaza ima velik prostor; u Bibliji je građe malo, no neki vele: „temeljno iskustvo svakoga proroštva jest ekstaza”. Kod prvih monaha „entuzijastički” aspekti zauzimaju manje mjesta nego što bi se mislilo; njihove „ekstaze” imaju karakter viđenja (hórasis).

Razine: prva ekstaza (Nil) jest „otmica (harpagé) duha i potpuni izlazak iz osjetilnoga”. Sirski autori ekstazu vide kao stanje duše posve odvojene od rastresenosti, nagradu moralne čistoće. Evagrijeva ekstaza, plod apofatičke teologije, radikalnija je: „beskrajno neznanje” svih djelomičnih pojmova, stanje „čiste umnosti”; nous postaje čista svjetlost i „odražava svjetlost Trojstva” — ali ne izlazi iz sebe, pa nije „ekstatičan” nego „katastatičan”. Razlikuju se „mistika svjetla” i „mistika tame”, te „budni san” u kojem Duh posve preuzima dušu.

Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 312–314.