U klasičnom grčkom páthos (od páscho) znači nezgodu, bolest, ali i osjećaj, nutarnju dispoziciju, nagon, strast, te promjenu/preobrazbu. Platonska teorija strasti vezana je uz trodiobu duše: razumski dio (logistikón), razdražljivi (thymikón) i požudni (epithymetikón); posljednja dva čine „strastveni dio” (to pathetikòn méros), nastao sjedinjenjem palog uma s tijelom.
Za stoike je moralni život borba razuma protiv strasti — bolesti duše; one su bitno četiri: hedoné i lype (s obzirom na sadašnje), epithymía i phóbos (s obzirom na buduće); biti logikós i biti apathés isto je. Zapadni skolastici, naprotiv, razlikuju metafizički smisao strasti (receptivnost) i psihološki (osjetilni apetit): strast po sebi nije ni dobra ni zla, krepostan ju je čin čini dobrom, grijeh zlom — pa nije nužno suprotstavljena razumu.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 245–246.
↗ Otvori u vrtu →