Oko 177.–180. Celz je kršćanima predbacio nedostatak rodoljublja. Origen preuzima prigovor riječ po riječ da pokaže kako kršćani bolje od svih vrše svoje dužnosti, jer njihovo rodoljublje nije pokrenuto osobnim ambicijama (tada je država poganska, katkad i neprijateljska Crkvi).
Kasnije, u eshatološkoj perspektivi Istoka, teško je dijeliti društvo na dvije „savršene zajednice” (Crkva i Država). Pravoslavni teolozi kao ideal vide ravnotežu duhovne i svjetovne vlasti (symphonía). Ipak, ostaje otvoreno pitanje nadležnosti državne vlasti u crkvenim stvarima; Istok se manje bavi „kompetencijom”, a više usklađenošću prolaznoga reda s božanskim zapovijedima. Josif Volokolamski, proglasivši vladara „gospodarom kojemu je Bog dao svaku vlast”, odmah primjećuje da su se sveci opirali nepravednim naredbama do smrti — i tako treba činiti svaki dobar kršćanin (usp. Skedé Basiliké đakona Agapita: car je sličan Bogu, ali ograničen božanskim zapovijedima).
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 156–157.
↗ Otvori u vrtu →