Prvi grčki „duhovnici” su stari Oci; Istok nikad nije zaboravio duhovni sadržaj njihovih djela. Špidlík upozorava da važnost nekog spisa u patrologijama ne odgovara uvijek njegovu stvarnom utjecaju — duhovnici su rado čitali male spise poput Centurija i florilegije (Pandekte Nikona Crnogorca, Synagoge Pavla Evergetina, Filokalija Nikodema Svetogorca).
Nezaobilazna djela: Origenovo O molitvi; Atanazijev Život sv. Antuna; Apoftegme otaca; Paladijeva Lausijska povijest; Duhovni vrt Ivana Mosha; Bazilijeva Pravila; Život Mojsijev i homilije Grgura Nisenskoga; Evagrijev Praktikon; Centurije Diadoha Fotičkog; Centurije o ljubavi Maksima Ispovjednika; Ljestve Ivana Klimaka. Od latinskih: Grgur Veliki (Dijalozi) i Kasijan, „pravi istočnjak”.
Bizantski razvoj: Teodor Studit (obnova monaštva „po Ocima”); Šimun Novi Bogoslov; Grgur Sinajski pokreće atonski hezihazam (Hesihazam); Grgur Palama (pobožanstvenjenje i „taborska svjetlost”, Taborska svjetlost); Nikola Kabasila (Život u Kristu). Krajem 18. st. Filokalija Makarija Korintskog i Nikodema Svetogorca obnavlja duhovnost i snažno utječe na Rusiju 19. stoljeća.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 18–21.
↗ Otvori u vrtu →