Gruzijci

Gruzijska religiozna književnost velikim je dijelom sastavljena od prijevoda — s grčkoga, armenskoga, sirskoga i arapskoga. Početkom 7. st. Gruzijska Crkva ulazi u sukob s armenskom te se veže uz kalcedonsko pravovjerje i bizantsku književnost.

U tzv. „zlatnom dobu” — od utemeljenja samostana Ivira (Iviron) na Svetoj Gori 980. do sredine 13. st. — književnost se obogaćuje bezbrojnim prijevodima asketskih spisa, zaslugom djelatnih prevoditelja atonske škole: sv. Eutimija Svetogorca, sv. Jurja Svetogorca, Teofila, Efrema Mtsiréa („Maloga”), Arsenija iz Iqualta, Ivana Petricija i drugih.

Osobito se u narativnoj književnosti nalazi niz djela nezavisnih od grčke predaje — npr. Životi sirskih otaca (trinaest sirskih monaha koji su navodno donijeli monaštvo u Gruziju) te roman o Barlaamu i Joasafu (6. st.). Ostavši vjerna grčko-kalcedonskom pravovjerju, Gruzijska je Crkva ipak sačuvala nebizantska istočna obilježja i time svoju osobnost.

Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 24.