Čest je slučaj da se autori koji su se pokazali „hereticima” ipak smatraju učiteljima duhovnoga života u zajednicama koje osuđuju njihove teološke zablude, ali ne i njihov asketski i mistički nauk. Primjeri: Origen (od 6. st. proglašen bezbožnim, a utjecaj mu golem), Duhovne homilije Pseudo-Makarija (sadrže osuđene mesalijanske postavke, a stoljećima hrane duše), Izak Sirin (vrlo cijenjen kod Bizantinaca i Rusa, a bio je nestorijanski biskup) i opat Izaija (uvršten u Filokaliju, a monofizit).
Špidlíkovo objašnjenje: duhovnost jest „proživljena dogma”, ali nije plod apstraktnih dedukcija. Hereza se sastoji u „selekciji” istina vjere; duhovni nauk nekog heretika bit će pogrešan samo ako počiva na takvom „svođenju” vjere. Pravi duhovni čovjek, naprotiv, u temelj točnosti teorije i duhovne spoznaje stavlja praksu — vršenje svih zapovijedi, a iznad svega ljubav.
Špidlík, Duhovnost kršćanskog Istoka, str. 18.
↗ Otvori u vrtu →